Imoćani i Mercedesi

„Grad pun Mercedesa“,  “ Imoćani samo voze Mercedese“, „Statusni njemački automobil-hobi Imoćana“,“Grad s najvećim brojem Mercedesa“. Ovo su samo neki od naslova iz mnogih tiskovina, čiji su se novinari u Hrvatskoj nebrojeno  puta naprosto natjecali tko će više i atraktivnije objaviti svekolikom svijetu priču o Imotskom i njemačkom automobilskom divu Mercedesu. Prema tim i takvim pisanjima ispada  da je Imotski u najmanju ruku njemački Sindelfingen, grad gdje je i najpoznatija tvornica Mercedesa, a Imoćani neki bogati svijet, koji ne dvoji kada je u fazi kupnje automobila. Ili Mercedese , ili ništa!

A prava istina o Imoćanima i Mercedesima započinje još tamo s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća. Živeći u neimaštini, ali ponosni i željni rada , kako bi prehranili svoju obitelj mnogi Imoćani krenuše u svijet. Svijet tada bijaše ponajprije Zapadna Njemačka. Nisu očekivali nikakav Misir, već su bili spremni na sve. Kopali su kanale, živjeli na granici ljudskog dostojanstva u derutnim barakama po njemačkim bauštelima, radili sve i svašta. Pošteno su zaradili svaku svoju marku. I dakako, promoćudni, ali i ekonomični, kada bi se vraćali svojim kućama poneki od njih kupio bi i automobil. U to vrijeme doći u Imotski i Imotsku krajinu s nekim automobilom, a koji se nije zvao Fićo ili Zastava, bila bi prava senzacija. Nije se tada ni mnogo znalo o njemačkim automobilima. Željezna zavjesa koja je Hrvate dijelila od zapadnog svijeta nije mnogo davala podataka tko je tko u europskoj automobilskoj industriji. Tako su u Imotsku krajinu dolazili i Taunusi, Opel rekordi, BMW-ovi, Audiji, fala ti Bože i Mercedesi. Rijetko koji novi, u većini rabljeni. I onda , dakako, da je i takav bio senzacija. A kako je Imoćana u jednom trenutku u Njemačkoj bilo i više od deset tisuća, s vremenom je dolazilo sve više njemačkih automobila. Njemci su pametan narod, znalo bi se kazati u Imotskom. Znadu oni što valja i znadu koje se auto najmanje kvari. Mercedes, ponajprije. E, pa zašto ne bismo kupili Mercedese, pa makar bio i deset i više godina star, govorili su. I imali su pravo. Tu su pokazali ne sa strane prišivenu rastrošitost, egoizam, bahatost i slične pridjeve kojima su ih obasipali oni koji ih nisu dobro poznavali, već dobro poznavanje prilika u automobilskoj industriji, ali i štedljivost. Jer Mercedesi su bili i ostali pouzdani, sigurni i štedljivi.

I baš tu činjenicu nitko da vidi i kaže, baš kao što nitko i nije kazao koliko je lijesova sa Imoćanima koji su umrli ili poginuli na bauštelima , umrli u bolnicama , došlo s nekim crnim Mercedesima po mnogim mjestima Imotske krajine.

No, ne obazirući se na te i takve novinarske naslove, činjenica je jedna. A, to je da Imotski ni u kom slučaju nije nešto izdvojeno, kada je u pitanju broj Mercedesa po glavi stanovnika, od ostalih sredina iz kojih se također odlazilo na rad u Njemačku. I još nešto. Kada bi se sada zbrojile godine proizvodnje svih Mercedesa na Imotskoj krajini i podijelile, u prosjeku bi svaki Mercesdes bio stariji od dvadeset godina. No, druga je stvar što nekima sa strane kada dođu u Imotski taj trokutasti znak Mercedesa plijeni pažnju i što Imoćani, a posebno oni koji su okusili njemačku disciplinu i urednost, svoje limene ljubimce tetoše i drže kao kap vode na dlanu. Eto tu bi se, zapravo, trebala vidjeti prava povezanost Imoćana i Mercedesa. Pazi ono što valja i to će ti služiti godinama.

Ako netko ima neku drugu priču o Imoćanima i Mercedesima, ali utemeljenu na činjenicama, a ne po onoj rekla-kazala, neka je slobodno predoči. Terracon News će je objaviti.

 Više u kategoriji: Vijesti dopisnika

Tekst i foto: Velimir Braco Ćosić