Opstojnost crkve svetoga Vlaha

Crkva sv. Vlaha, jedan od najljepših sakralnih objekata u Dubrovniku potječe iz 1715. godine. Oduševljava stilom kićenog venecijanskog baroka. Gradio ju je graditelj Marino Gropelli iz Venecije od 1706. godine i to prema zahtjevu dubrovačkog Senata koji je želio novu crkvu na mjestu stare, romaničke iz XIV. stoljeća. Prvo oštećenje doživjela je u potresu, a u pepelu je cijela nestala 1706. godine za vrijeme strašnog požara.
U vatri je sve nestalo, osim čudom preživljelog srebrnog kipa sv. Vlaha. Nakon “prognanih” godina provedenih u crkvici sv. Nikole na Prijekome gdje ga je bio smješten, od 1715. godine nalazi se na starom mjestu. Tada su Dubrovčani kipu pridodali i zapis kako su „ svi ostali kipovi od zlata, srebra i mjedi bili rastopljeni u vatri, dok je kip svečev, zaštićen čudom, izvađen iz požara neoštećen”. Taj kip predstavlja jedno od najznačajnijih skulptura u Dubrovniku, a iz makete koju svetac drži u ruci iščitava se nekadašnja arhitektura grada.
U Dubrovniku se sv. Vlaho štuje od 10. stoljeća. On je zaštitnik Grada. Prema zapisima dubrovačkih ljetopisaca sv. Vlaho je spasio Dubrovčane u 10. stoljeću kada su Mlečani usidrili svoje brodove u Gružu i pred Lokrumom. Dubrovčani su s povjerenjem prihvatili njihove priče kako će nakon što nabave hrane i pića, krenuti prema Levantu. Iskoristili su tu priliku i razgledali grad, tražeći mu slabe točke kako bi ga lakše osvojili. No, sv. Vlaho objavi župniku Stojku njihove namjere i spasi Grad od noćnog prepada. Župnik ga je opisao kao sijedog starca duge brade s biskupskom kapom na glavi i štapom u ruci – onako kako nam se dans predstavlja s gradskih zidina i kula.
Dan sv. Vlaha slavi se 3. veljače, a taj dan ujedno je proglašen i Danom grada Dubrovnika.

D. Šabić