Bajamontuša – vizualni i sadržajni dio Splita i Splićana

Godine 1880. naručio je dr. Antonio Bajamonti, tada posljednju godinu splitski načelnik, u klesarskoj radionici F. Dall’Ara e Comp u Milanu veliku ukrasnu javnu fontanu, prema modelu padovanskoga kipara Luigija Ceccona, autora većeg broja skulptura i nekoliko javnih spomenika u sjevernoj Italiji, među kojima je najpoznatiji bio spomenik pjesniku Francescu Petrarci na Petrarkinu trgu u Padovi, otkriven 1874. g. Ceccon je bio dobar talijanski kipar, u stoljeću koje je bilo doba istaknutog slikarstva, ali u kiparstvu nije dalo genijalna ostvarenja. Mnogobrojne sačuvane fotografije, a posebno nekoliko glava likova bivše fontane, sačuvanih u Muzeju grada Splita, svjedoče o kiparski istaknutim alegorijskim likovima fontane, zrelim realističkim ostvarenjima s vidljivim utjecajem antičke skulpture. Splitska je fontana bila jedna od najzapaženijih u tadašnjoj višenacionalnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji.

U proljeće 1880. započeto je prikupljanje priloga za nabavu ukrasne fontane na splitskoj rivi, u samom gradu, ali i drugim mjestima. Splićani, udruge, crkvene institucije, ukupno 1322 građana i težaka gradskih predgrađa i više kolektiva — prikupilo se oko 20 000 forinti, a Split je tada brojio tek oko 5000 stanovnika u gradu i oko 9000 u pučkim predgrađima. Među darovateljima bili su i austrijski arhitekt projektant obnove katedrale i zvonika u Splitu, Alois Hauser, i tada vrlo popularni skladatelj Franz von Suppé, rodom Splićanin.
„Monumentalna fontana“ (nikada zvana „Bajamontijeva fontana“ ni „Bajamontuša“ jer je sam Bajamonti odbio taj predloženi mu naziv) bila je u prvom redu naglašeni simbol dovođenja žive vode u grad, za Split, koji je rastao izgradnjom i stanovništvom, od presudnog čina. Stoga su i njezini bazeni i alegorijski likovi simbolizirali rijeku Jadro, Jadransko more i mitološka morska bića. Lik mladića na vrhu fontane, s rukom pruženom prema istoku, upućivao je na tada poželjno privredno usmjerenje Splita.
Osobito je bila istaknuta urbanistička uloga splitske fontane, toga zapadnoga novijeg dijela splitske obale, kako u vizuri s istoka tako i sa sjevera, iz trga i građevnog sklopa Prokurativa.
Monumentalna fontana na splitskoj rivi ubrzo je postala vidljivi identitet Splita, predstavljana na većini razglednica grada. Iako je voda s Jadra dovedena do fontane prije, fontana nije bila potpuno dovršena. Završne radove obavila je splitska hrvatska Općina 1885.–1886. g. i to na crpilištu vodovoda na izvoru Jadra i na samoj fontani.
15. prosinca 1888. potpisan je u Općini sporazum, a sutradan sastavljen „Zakladni spis“, u kojem se splitska Općina, među ostalim, obvezuje „da prima monumentalnu česmu… obvezujući se da će je čuvati i uzdržavati bez ičije potpore, obavljati slučajne kvarove.“
Dana 4. prosinca 1890. g. svečano je potekla voda fontanom. Otkrio ju je splitski načelnik Gajo Bulat. Tri mjeseca nakon, umro je Antun Bajamonti, idejni začetnik ove fontane, nekoć nedjeljivog vizualnog i sadržajnog dijela Splita i Splićana.

D. Šabić