Doima se kako mjerodavni stručnjaci, etnografi i institucije, nastoje ući gotovo u svaki kutak Zagore ne bi li uz pomoć tamošnjih stanovnika pokušali prikupiti i sačuvati što više etno-predmeta odnosno etno blaga, oteti ih zaboravu. U tom se ruralnom prostoru što više napuštenih sela i zaselaka nastoji obnoviti i prenamijeniti u eko-etno naselja, a neke pak od njih, koji za to imaju uvjete, učiniti i etno-muzejima. Tako bi se bar donekle, kažu, obogatila, oplemenila i ponuda seoskog turizma. Nakon što su zaradili zasluženu mirovinu u domovini i inozemstvu, mnogi su se vratili svojim korijenima, na djedovinu, gdje ulažu dio ušteđevine i u obnovu kuća, te svojih sela i zaselaka gradeći putove i čuvajući narodno blago koje se gdjegdje tek primjećuje jer se s njim svakodnevno živi.

Potvrđuju to i akcije mladog Muzeja triljskog kraja koji je, uz pomoć stručnjaka poput kustosice Angele (djevojačko) Babić i splitskog SMS-a, dakako i izložbama u svojim prostorima, kao i onom ‘Tragovi triljske baštine’ – vjerojatno prema uzoru na etno izložbu ‘Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja u Zagrebu’ – animirao mnoge ljubitelje u Cetinskom kraju na prikupljanju različitih gdjegdje odbačenih starih predmeta kojima su se nekoć koristili u svojim domovima.
„U našem malom muzeju utemeljili smo arheološku, numizmatičku i etnografsku zbirku. Ulažemo i dodatne napore kako bi zaživjela i potonja muzejska zbirka. Prvi uspješni značajniji korak ostvarili smo izložbom ‘Tragovima triljske baštine kroz Projekt utemeljenja etnografske zbirke našeg muzeja zahvaljujući Ministarstvu kulture, splitskom SMS-u, Institutu za etnologiji i folkloristiku i Filozofskom fakultetu – odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju iz Zagreba, Etnografskom muzeju i Konzervatorskom zavodu iz Splita te Muzeju Cetinske krajine iz Sinja, kao i još 50 obitelji i pojedincima koji su nam darovali ili ustupili svoje etnopredmete“, ističe arheologinja i muzikologinja Angela Babić, kustosica Muzeja triljskog kraja u gradu na Cetini.
Od mnoštva zanimljivih izloženih predmeta, koji plijene pozornost gotovo svakog posjetitelja, pokazala nam je i predstavila jedan neobičan muzejski eksponat, a zove se ‘muket’ iz Voštana, podkamešničkog sela, oduvijek prepoznatljivog po sočnim livadama i medonosnim cvijećem, pčelarima i vrcanju meda, nazvano po vosku. Objašnjava kako se ‘muket’ na Mrtvi dan, 2. studenoga, redovito nosio u crkvu i tijekom svete mise držao u ruci zapaljen, no svaki put bi se obvezno zapalio u domu.
Muket je, zapravo, svojevrsna voštanica koju su žene u Voštanima čuvale u svojim drvenim škrinjama, koje su koristile i u pogrebnim običajima. Takve su voštanice, odnosno ‘muket’, poznate i u Bosni kod katolika i pravoslavaca, ali i u okolici Siska, Karlovca pa i znatno šire na području istočnoalpske kulture, dakako i nekih balkanskih naroda. Naime, riječ je o tankoj svijeći za dušu pokojnika siromaha, napravljena od pamučne niti te prevučena kroz rastopljeni vosak. Svijaća, koja već desetljećima nije u uporabi, ima nit dugačku 15-ak metara, tvrdi Angela.
Također nam pokazuje i zanimljiv okomiti tkalački stan iz Ugljana kod Grada Trilja, star oko 100 godina, ali je od njega stariji onaj koji pak stoji u vodoravnom položaju dok se na njemu tkaju vunene šarene torbice, pregače, tepisi – negdašnje sukno za muške hlače, komparane, ženski sadak, modrne. Tu su stari alati i drveni kalupi za izradu opanaka, gargaši s vunom… Dakako, pozornost namjernika privlači i mala drvena zipka iz Jabuke, sela kod Trilja, u kojoj je – kaže Angela – spavao akademski kipar Stipe Sikirica, čime se itekako ponosi veliki umjetnik.
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin










VEĆ 15 GODINA VOLIMO INMUSIC Na našem najvećem festivalu sviralo je čak 445 bendova!
Ekipa Kina Mediteran pokrenula je novu online platformu, pogledajte što nudi ‘splitski Netflix’
Ka kultura u tučepskim zaseocima, sjajna Z. Kondža
Riječ dana… (iz knjige aforizama IM AUGENBLICK DES DENKENS…) Jure Brekalo