Veliko finale koncertne sezone u HNK-u Ivana pl. Zajca: Mahlerova Peta simfonija!

Uspješna koncertna sezona orkestra Opere HNK-a Ivana pl. Zajca bit će zaključena još jednim iznimnim koncertnim događajem. U Rijeci će prvi put biti izvedeno remek-djelo Gustava Mahlera, njegova Peta simfonija, i to u subotu, 21. svibnja 2016. s početkom u 20 sati.

Riječkom orkestru pridružit će se glazbenici Panonske filharmonije, jednako kao i na nezaboravnom svečanom koncertu povodom obilježavanja 130. obljetnice otvorenja riječke kazališne zgrade na početku sezone, u listopadu 2015. A za dirigentskim pultom će, kao i tada, biti glavni gost-dirigent, maestro Ville Matvejeff, pod čijim su vodstvom glazbene izvedbe, na oduševljenje riječke publike, uvijek posebno nadahnute i uzbudljive. Riječ je o dirigentu koji, kako je zapisala Gloria Fabijanić Jelović, umije „udahnuti život i sliku svakoj noti u partituri istančanim osjećajem za dinamiku, ritam i melodiju”.

Sve su to razlozi zbog kojih se s posebnim zanimanjem iščekuje riječka izvedba velebnog djela posljednjeg velikoga austrijskog simfoničara s kraja romantizma i preteče nove epohe u europskoj glazbi.
Mahler je u svoje doba bio poznat kao dirigent uvijek beskompromisan u težnji da dosegne svoje interpretativne ideale. Izazivao je tako mnoge nesporazume zbog kojih je često morao mijenjati gradove, a Bečku je operu doveo do neslućenih umjetničkih dometa. No, morao ju je napustiti, nakon čega odlazi i dirigira u SAD-u nadajući se da će tako osigurati dovoljno financijskih sredstava kako bi se posvetio isključivo skladanju. U to doba je već bio skladao sedam simfonija, a do kraja života skladao je još dvije i dostigao čarobni broj devet. Započeo je skladati i desetu, ali ga je u tome prekinula smrt. Živio je u raskoraku između svojih ideala u glazbi i umjetnosti te životne stvarnosti, ili kako je napisao muzikolog Josip Andreis: „Duh mu se pretvarao u poprište sukoba, iskidanosti i beskonačnih proturječja koja se nisu ni rješavala ni smirivala”.
Peta simfonija zauzima jedno od ključnih mjesta u Mahlerovu fascinantnom opusu. Skladao ju je tijekom dvaju ljeta, 1901. i 1902. godine, za vrijeme svojih odmora od posla ravnatelja Bečke opere. U Beču je zimu ranije susreo Almu Mariju Schindler, lijepu kćerku poznatog slikara, a zaprosio je u jesen 1901. Peta simfonija svojom impresivnom putanjom od tuge do trijumfa, kroz pet stavaka, zapravo odražava emocionalni luk u skladateljevu osobnom životu.
Iako Mahler nije ostavio nikakav „scenarij” ove simfonije pa je ne možemo smatrati programatskom glazbom – to je, prije svega, iznimno dramatična glazba. Za Donalda Mitchella, možda najvažnijeg suvremenog pisca o Mahleru, Peta simfonija „započinje novi koncept unutarnje drame.” Ideja programatske simfonije, po njemu, nije nestala nego „je ušla unutra”.
Mahler je čak ostavio nekoliko tragova, ne namećući nam pri tome što bi ta glazba trebala značiti nama, ali sugerirajući ono što je značila njemu. Središnja scherzo je „ljudsko biće u punom svjetlu dana, u naponu života.” A četvrti stavak, slavni Adagietto je, prema tvrdnji Willema Mengelberga, Mahlerova ljubavna izjava Almi, njegovoj supruzi. Zbog toga se često Adagitto naziva ljubavnim pismom Almi Mahler.
Široku popularnost Adagiettu je, pa time i maestralnoj Petoj simfoniji, osigurao filmski redatelj Luchino Visconti. Naime, njegov kultni film iz 1971. „Smrt u Veneciji” otvara i zatvara upravo Adagietto, a lik Gustava von Aschenbacha, za razliku od novele Thomasa Manna prema kojoj je nastao, nije pisac, već skladatelj rastrgan umjetničkim i osobnim krizama…