Veliki četvrtak…

Veliki četvrtak…

Veliki četvrtak kršćanski je spomendan Isusove posljednje večere. Na Veliki četvrtak ujutro slavi se Misa posvete ulja (Missa Chrismatis) na kojoj se posvećuje krizma (ulje za svetu potvrdu), te blagoslivlja ulje za bolesničko pomazanje i katekumene.

U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, prema tradiciji se ne obavljaju težački poslovi na polju. U te dane ne zvone ni crkvena zvona. U Dalmaciji je običaj da se na Veliki četvrtak vezuju crkvena zvona. Dječaci drvenim škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve Anđeo gospodnji te vrijeme početka crkvenih slavlja. Pretkršćanskog je podrijetla običaj šibanja. Poznat je u Istri i u Slavoniji, gdje se naziva „šibarine”. U Gornjoj Bebrini, na Veliki četvrtak poslije tri sata ne dira se u zemlju i ide se na misu. Na Veliki petak u 11 h bila je šibarina. Svako dijete je imalo našaranu šibu. Kršćanski sadržaj tom je običaju pridodan u Dalmaciji gdje se na Veliki četvrtak, a ponegdje u sve dane Svetog trodnevlja, udara šibama po crkvenim klupama tako dugo dok se ne izlome šibe, a čin se naziva „tući barabana” pa naziv podsjeća na Barabu, sudionika Isusova procesa pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom. Šibe su bile od trsa iz starog vinograda ili od grana masline ili gloga. U Labinštini na Veliki četvrtak za večeru se jelo zelje (kupus), jer se vjerovalo da je na posljednjoj večeri Isus s učenicima isto večerao. Zato se ovaj dan još nazivao „zeljavi” četvrtak.
U Bosni se na Veliki četvrtak kuha varivo od srijemoža (medvjeđi luk). To je divlja biljka koja ima miris po češnjaku. Bijeljenje ili vapnjenje kuće običaj povezan s Velikim tjednom. Kuća se čisti i obnavlja kao što se teži čišćenju duše kao priprava za najveću radost kršćana – uskrsnuće koje je zapravo potvrda i smisao vjere.