Trnovit je put do Nordkappa [1. dio]

Dva putopisa koja slijede ovog i idućeg tjedna opisuju putovanje do najsjevernije točke Europe – Nordkappa. Zaista je svega bilo na tom putovanju, no da biste saznali više, čitajte…   

Motorkotač je za većinu ljudi samo prijevozno sredstvo s kojim se voze od točke A do točke B. Za čovjeka poput mene motor je velika strast, a svako putovanje je ujedno gušt i avantura. Nisu uzalud rekli da se na motoru čovjek osjeća kao da ima krila jer je u neposrednom dodiru s prirodom. To je uistinu tako, bar za neke ljude…uključujući mene.

„Jidro, a ne sidro”

Te godine upoznao sam svoju sadašnju suprugu Ivanu i to u Osijeku. Bio sam na proputovanju iz Srbije, pa sam stao u Osijek i… tako je krenulo… Nakon nekoliko mjeseci prije nego je došla živjeti kod mene u Split otišao sam na razgovor kod njene majke da joj se predstavim i da žena zna kod koga joj ide kćer. To je išlo otprilike ovako „ Ja vam nisam od izlazaka, ne kockam, ne pijem, jedino što volim su motori i putovanja. Od vaše ćerke želim da me prihvati takvog kakav jesam i da bude moje jidro, a ne sidro.”

I tako je moja Ivana postala moje jidro.Međutim, na ovo putovanje odlučio sam ipak ići bez nje, što je ona prihvatila bez problema.

Ideja da se na motorima krene od Splita do najsjevernije točke Europe – Nordkappa pala mi je na pamet odmah nakon što sam se vratio iz Sahare. Na tom sam putu shvatio da uživam u cestovnim avanturama i poželio sam opet negdje otići na svom BMW-u R 1200 GS Adventure.

Milom ili silom

Iste te godine postao sam i punopravni član MK FJAKE nakon 55.000 km odvoženih u stažiraju.

Jedne večeri u veljači 2007. na sastanku kluba izjavio sam da se spremam voziti motorom sve do Nordkappa, a nekima od njih se ideja odmah svidjela jer i sami vole duga putovanja.

Poslije kraćeg razmišljanja su Leo Bučić, Slavko Jakopčević i Hrvoje Perić Amigo odlučili ići sa mnom, pa kud puklo da puklo. S obzirom na to da se radi o putu dugom oko 12 tisuća kilometara do tamo i natrag i to preko Rusije gdje je cesta dosta zahtjevnija, znao sam da neće biti nimalo lako, pogotovo mojim kolegama koji su odlučili ići sa mnom u tu avanturu s ne baš adekvatnim motorima za takav put. No, te je večeri u našem klub house-u Bountyju pao konačni dogovor i nije više bilo šanse da odustanemo.

Pripreme za maratonsku vožnju do Nordkappa počele su mjesecima ranije, a isto tako sam odredio preciznu rutu putovanja. Budući da takav pothvat dosta košta, pitali smo za pomoć i sponzore da nam bar pokriju troškove dijela puta. Tu je pomogao putopis iz Moto Pulsa, a i vremena su bila drukčija. I stvarno, odazvali su se Privredna Banka Zagreb, Kvarner osiguranje, Udruga veterana domovinskog rata Brodosplit, Građa Solin, TD Estrih, Auto akustika Varnica, caffe bar Bili….

Per asper ad astra

Zašto sam odabrao onaj teži i duži put, preko Rusije, tj. grada Murmanska? Razlog je to što se u svijetu moto avanturista posebno cijene vozači koji baš tim „trnovitim” putem kroz Rusiju dođu na Nordkapp. Nema mjesta gdje mi ne možemo stići – hrabrili smo se stalno, premda smo u podsvijesti znali vrlo dobro koliko je opasno ići na motorima 12 tisuća kilometara kroz manje-više nepoznate zemlje. S obzirom na to da smo sva četvorica imali stalni posao, trebalo je riješiti i taj problem, odnosno uzeti godišnji odmor ili slobodne dane. Kad je napokon sve bilo sređeno, nestrpljivo smo čekali dan polaska. Sjećam se jako dobro da sam u noć uoči putovanja zaspao mirno nadajući se kako će naša avantura završiti sretno…

Krenulo je…

Na dan polaska ispraćaj je bio, naravno, ispred Bountyja. Došlo je 50-ak ljudi među kojim su bili članovi MK Fjaka, naši prijatelji, poznanici i članovi obitelji. Moj BMW GS 1200 Adventure je bio spreman i nakrcan stvarima. Amigo je isto tako opteretio svoju Hondu CBR 1100 XX, a slično su izgledali Leova Yamaha FJR 1300 te Slavkova Yamaha Fazer 1000. Nakon pozdravljanja sa svima sjeli smo na naše „limene konje”, stavili kacige, dali gasa i naprosto odjurili na Nordkapp.

Iz Splita smo krenuli sredinom lipnja, pa je vrućina bila velika. Prvog smo dana zamislili prijeći 500 km i stići u Beograd. Stoga smo krenuli preko Livna, Bugojna, Viteza i Kaknja do Sarajeva gdje smo odlučili napraviti prvu pauzu. Izašli smo na baščaršiju, pojeli ćevape s kajmakom i uživali. Malo nas je iznenadilo što smo se, barem po zvukovima okoline, osjećali kao da smo u Turskoj. Ljudi su, istina, bili susretljivi i ljubazni, ali smo jedva našli restoran gdje toče pivo.

Odmor nije trajao duže od jednog sata nakon čega smo upalili motore i krenuli put Srbije. Uoči prelaska granice preko Zvornika vozili smo se po divnim šumovitim predjelima koji su raj za oči, ali su problem predstavljale krave na cesti. Bez nadzora vlasnika pastira šetale su se unaokolo i čak trčale preko ceste, pa je trebalo dobro otvoriti oči kako putovanje za nekoga od nas ne bi završilo već na samom početku.

Čim smo prošli srpsku granicu gdje nismo imali problema, dočekao nas je „ljuti” makadam. Pao je u međuvremenu mrak, pa su nam vožnju otežavali i kombajni veliki kao kuće. Svjetla na tim cestama nema dovoljno, ali smo se, naviknuti na noćnu vožnju, dosta dobro snalazili. Naravno da nema jurnjave po makadamu, stoga smo stigli tek kasno navečer, nakon 500 prevaljenih kilometara, ušli u Beograd.

Logistika – ne, zadatak – o, da!

Noćili smo u vili mog prijatelja, beogradskog poduzetnika Nikole Sandulovića, nastojeći se što bolje odmoriti. Ujutro smo se dobro najeli i upoznali Zorana Livaju, vlasnika zaštitarske tvrtke „Hrabro srce” koji se upravo spremao na put motorom oko svijeta. On je, za razliku od nas, unaprijed računao na nevolje, pa je odlučio uzeti pratnju u obliku kombija logistike. Mi uopće nismo imali logistiku, ali smo bilo odlučni da obavimo „zadatak” – dođemo do Nordkappa i tamo stavimo naljepnicu MK Fjaka, da svi znaju da su i Splićani dotle stigli na motorima.

(Još uvijek) Nepremostivi jaz na relaciji Split – Beograd

Tijekom vožnje kroz Beograd smo, međutim, imali problema. Budući da smo imali splitske tablice i na sebi oznake (kolore) MK Fjaka Split, neke je vozače to posebno iritiralo. Kad bi stali na semaforu, neki bi nam Beograđani kroz prozor automobila bijesno vikali i vrijeđali nas na račun političkog neistomišljenja dviju država. Međutim, ta dobacivanja nam nisu toliko smetala koliko napad nekog agresivnog vozača Audija A8. On je navalio autom i doslovce nas je htio izgurati s ceste. To je bio, malo je kazati, neugodan trenutak kada smo na sve načine nastojali izbjeći limuzinu za čijim je volanom bila pomahnitala budala. Nastavili smo vožnju i nismo reagirali jer, realno gledajući, izbora nije ni bilo – sukob naprosto nije dolazio u obzir. Uostalom, tko zna kako bi to sve završilo, a možda bi ugrozilo i nastavak putovanja. Kako bilo, shvatili smo poruku, splitske face i tablice nekima očito nisu baš po volji u glavnom gradu Srbije.

Piše: Željan Rakela