Nalazim se u rodnoj kući Marka Marulića, u njezinom novom zdanju i gledam u stropne grede i zidove prepune knjiga koje me vraćaju u neka davna vremena. Osmijeh mi zatitra u lijevom kutu usana. Čini mi se da mogu vidjeti Marulića… Slika je toliko stvarna da samo trebam pružiti ruku i uvjeriti svoja osjetila da je on stvarno tu, pognut nad svojim spisima. Pogled mi pada na njegovo čelo prepuno bora iz kojih iščitavam godine i godine učenja, umjetničkog stvaralaštva, iskustva.
Naime, Marulić je bio neobičan čovjek koji se nije uklapao u tipičan kalup renesansnog stvaraoca. Putovanja i dvorove zamijenio je brojnim naslovima i proučavanjem latinskog jezika. Njegovo budno oko osluškivalo je život sugrađana obojen živopisnim materinjim jezikom koji nije nazivao ni slovinskim ni ilirskim, čak ni dalmatinskim, već hrvatskim. To ističe na početku svoga životnog djela, epa Judite, zbog kojega je i prepoznat kao otac hrvatske književnosti. Napisan 1501. godine, a objavljen tek dvadeset godina kasnije, ovaj ep približava starozavjetnu udovicu Juditu koja je smogla snage počiniti nešto što, vjerujem, nikada nije pomišljala, sve da bi spasila svoj narod i sebe. Marulićeva aluzivna poruka glasno je odjeknula među čitateljima toga vremena koji su prepoznali prisutne prijetnje Turaka oslikane u likovima Nabukodonosorovih Asiraca predvođenih Holofernom, a u Juditinom naizgled nemoćnom puku Marulićev narod. Juditin čin, iako obojen krvlju, ne navodi nas da je osuđujemo. Juditin čin, iako zastrašujuć, pruža nam utjehu i daje nadu u postojanje izlaza.
Nastanak Judite zaista je označio prekretnicu u hrvatskoj književnosti. Uzbudljiva priča satkana na realističnim, gotovo živim slikama, mješavini srednjovjekovne doktrine, trubadurskih nota i svetačkih legendi, samo su neke od posebnosti koje je ovaj vrsni pisac, hrvatski Dante (kako ga nazivaju mnogi književni kritičari) unio u djelo da bi stvorio sinergiju naizgled nespojivih dijelova.
Poželim ga upitati što on misli o ovim i sličnim tumačenjima njegovih djela koji su prečesto prepuni kompleksnih riječi koje, čini mi se, navode previše, a propuštaju najvažnije.
Još me samo nekoliko milimetara dijeli od odgovora na to pitanje…
Više u kategoriji: književnost, kultura
A. Slišković, mag. edu. hrv. i eng. j. i knjiž.
Počinje Ciklus japanskog klasičnog filma u Art-kinu
Hrabri spasitelji HGSS-a i na fotografijama
Seoski turizam – šansa Imoćana
Predstava koja vas neće ostaviti ravnodušnima: Smrtni grijesi