Tambura (često korištena umanjenica je tamburica) hrvatsko je narodno trzalačko žičano glazbalo. Riječ je o tradicionalnoj, a ne autohtonoj kulturnoj tekovini južnih Slavena i drugih naroda u jugoistočnoj Europi, koju su donijeli Turci u XIV. i XV stoljeću.
Najstariji sačuvani pisani povijesni dokument o tamburi u Bosni potječe iz 1551. godine, u putopisu N. Nicolaja, pratitelja francuskog konzula u Turskoj. Tambura se razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije. O pretečama govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe u Egiptu. Daljnjim razvojem i migracijom, tambura je dospjela na područje Jugoistočne Europe gdje se najviše i udomila na tlu bivše države, prvenstveno u Makedoniji, na Kosovu te osobito u Bosni i Hercegovini. Iz Bosne je seobom Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, pa je u XVIII. i XIX. stoljeća postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine.
Najstarija sačuvana tambura potječe iz XIX. stoljeća. Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u južnoj i srednjoj Europi, razvijen je u Mađarskoj u Budimpešti na početku XX. stoljeća radom graditelja violina. Kao primjer za oblik modernih tambura poslužila im je “mala bečka gitara”. Stare tambure bile su veoma ograničene glede svojih glazbenih mogućnosti zbog načina ugođavanja, i imale su samo dvije ili tri žice. Cilj je bio stvoriti od tambure kao narodnog instrumenta jedan novi, koji bi po svojim glasovnim mogućnostima bio ravnopravan klasičnima, kao što su violina i gitara. Tako je nastala cijela obitelj glazbala s četiri žice i kvartnim načinom ugodbe.
Tamburaška glazba bila je veoma popularna i u Mađarskoj u XIX. i XX. stoljeću, ali je potisnuta zbog neprilika koje su se pojavile u to vrijeme. Kako je u Budimpešti tambura nestala iz mode, pojavila se u Vojvodini (od tuda i naziv vojvođanski štim). Tambura ima tri dijela: trup (korpus), vrat i glavu. Trup je izdubljen iz javora, jablanova, lipova drva, a ponekad i od kornjačine kore. U novije se vrijeme tambure ne izrađuju od jednog komada drveta, nego od tankih savijenih dasaka. Najmanji tamburaški zbor čine trojica tamburaša (tercet ili trio). Slijede kvartet, kvintet, sekstet itd. Mali tamburaški zbor uobičajeno ima od sedam do deset svirača. Skupinu s više od petnaestak tamburaša naziva se tamburaški orkestar.
Zanimljiv je jezik koji se veže uz ovaj instrument. Narodni je izraz udarati u tamburu, tamburati, rjeđe kucati u tamburu. No, sve više se koristi izraz svirati u tamburu. Trzalicom, koja se već na spomenuti način drži među prstima, udara se u žice kako bi se dobili kratki tonovi ili trza kako bi se dobili dulji tonovi.
Na kraju vam donosimo nekoliko nota s ovim čudnovatim i lijepim instrumentima u interpretaciji uvijek rado slušanog i odličnog Krunoslava Kiće Slabinca s pjesmom ”Tamburaši samo svirajte”. A vi uživajte!
Riječ dana… (iz knjige aforizama IM AUGENBLICK DES DENKENS…) Jure Brekalo
Promocija knjige Max
Alijana Vukšić – direktorica „splitskog turizma“ u vinoteci Viola!
Jubilarne 45. Kulturno umjetničke igre mladih
