TAKO SE TO RADI Dekodiranje maslinarskog čuda: zašto Istrani mogu ono što drugi ne mogu?

U ovo vrijeme kad velikih investicija nema istarski maslinari su uložili preko 50 milijuna kuna u izgradnju novih uljara, od braće Chiavalon, Klaudija Ipše, uljare u Balama, Damira Vanđelića, do onih u Taru i Umagu.

I sve to ponajprije zahvaljujući sredstvima iz Europskih fondova, ali i jedinstvenom Fondu za poljoprivredu Istarske županije. I to u (2020., nap. portal Maslina) godini koja je, kaže Ezio Pinzan, pročelnik za poljoprivredu Istarske županije, bila dobra i po kvaliteti i po količini.

I nove uljare su stvarno dobrodošle jer svake godine prinos maslina je sve veći, na rod dolaze svake godine novi maslinici, svi sađeni prije dvadesetak godina kada je zapravo počela renesansa maslinarstva na Istarskom poluotoku. Ezio Pincan kaže:                                                                   

– Sada imamo 36 uljara, one su uglavnom na zapadnoj obali Istre od Savudrije do Premanture i sasvim ih je dovoljno za preraditi tih 40-tak tisuća tona. Ali sve ovisi o tome kakvu kvalitetu ulja želimo.

„Kada danas kažemo da do 2005. godine Istra uopće nije flaširala maslinovo ulje, nego ga je punila u plastične boce, to zvuči nevjerojatno. Ali je istina“, nastavlja objašnjavati uzlet maslinarstva u Istri Denis Ivošević, sada direktor Turističke zajednice Istre, a prije toga pročelnik za turizam Istarske županije.

– Kako je počelo s renesansom maslinarstva u Istri?

– Mi smo na početku najprije proveli jednu veliku i široku edukaciju ljudi po cijeloj Istri, od onih jednostavnijih, ali primarnih i bitnih teza, kao kad se beru masline do kako se čuva ulje. Ja sam se tada bio spojio s talijanskom Udrugom gradova ekstra djevičanskog maslinova ulja, jer su oni napravili mali priručnik ‘Abeceda ekstra djevičanskog maslinova ulja’, pa sam dobio dozvolu da ju prevedemo i dijelimo našim ljudima. 

– Nije bilo lako ići po selima i ljudima govoriti da ono što su dotada radili s maslinama i uljem nije dobro i da bi zapravo sve trebalo okrenuti za 360 stupnjeva. Posebice i stoga što je proizvodnja ulja i vina u Istri stara obiteljska tradicija, stvar nasljeđa i ponosa i teško je bilo prihvatiti da nešto što tako dugo radimo nije dovoljno dobro. Sve što sam govorio bio je šok.

 Naime imao sam sreću da sam svojedobno radio za velikog talijanskog intelektualca, gastronoma i vinskog kritičara Luigia Veronellija, koji je izdavao vodiče za najbolja vina, najbolja maslinova ulja i najbolje hotele i restorane, pa sam često bio u talijanskim maslinarskim regijama od Toskane do Alpa. I upijao sve detalje. 

– I sada se sjećam prvog, u Toskani ispod Siene, Giuseppea Maca Colli. Donio je na stol četiri pjata i na svakom po dva škampa. I rekao: prvi pjat ćemo proći s leccinom, drugi s pendolinom, treći s moražolom, koja je slična našoj črnici, i četvrti s delikatnim uljem iz Veneta, casalivom. I dan danas se sjećam kako su ulja mijenjala okus škampa. I kada sam to oćutio pomislio sam: ma nikada mi ovako nešto nećemo napraviti. Jer znao sam kako mi u to vrijeme proizvodimo ulje i nudimo ga u bocama od litre i pol, od radenske ili bilo čega. I da se to ulje prodaje na štandovima uz cestu, na suncu koje ga dobro pali deset do 20 dana. Već je u preradi oksidiralo, a u boci je dobilo totalni šut, pa je postalo zlatno žuto, kao ulje za automobile. Pitao sam sebe šta ja uopće radim ovdje, da li je tako nešto uopće moguće napraviti kod nas, jer oni su tada za nas bili svemirski brod, NASA.
Međutim, nakon samo 15 godina Istra je evo već šest godina za redom najjača maslinarska regija u svijetu, barem po najboljem maslinarskom vodiču „Floss Olei“. Zašto?

Cijeli članak možete pročitati na: maslina.slobodnadalmacija.hr