Bijaše to 24. travnja 1875. godine. Imotski je toga dana posjetio ondašnji „vladar Europe“ austrijski car Franjo Josip I. Bogat mu program prirediše Imoćani. Osim svečanog dočeka ulicama ukrašenim zastavama, kordonima vojske, lokalnih uglednika, car je prema pisanju fra Vjeke Vrčića (Knjiga Povijest franjevačkog samostana i crkve svetoga Franje), svečano otvorio i radove na izgradnji današnje župne crkve u Imotskom.
-„Kleknuo je na kameniti prag na donjem ulazu u crkvu koja bijaše u izgradnji, te je nakon toga naredio da se iz njegove blagajne odmah donira 500 forinti za njenu izgradnju“.
Nakon toga car je prema zapisima iz ondašnjeg detaljnog protokola, otišao u kuću Mazzi u središtu Imotskog, gdje mu je bila i rezidencija tijekom trodnevnog boravka u Imotskom.
Detalji i pikanterije oko toga što je car konzumirao od jela, s kim je razgovarao, su različiti i nigdje nije u pisanom obliku to detaljizirano. U Franjevačkom muzeju u Imotskom postoji i kamenita bista tog austrijskog suverena i ispod nje i dio protokola njegovog boravka u Imotskom.
No, kada je u pitanju carska svakodnevica, onda se u narodu stvore kojekakve priče i pričice. No, jedno je izvjesno, što je usmenom predajom došlo i do današnjih dana, a to je četiri detalja, koje se sa sigurnošću mogu vezati uz boravak austrijskog cara.
Prvi je taj da je imao cijelu kamenitu kuću Mazzi na raspolaganju. Obitelj Mazzi talijanskog je podrijetla i bila je vrlo imućna i ugledna u Imotskom.
Drugo, car je imao svoje osobne kuhare koji su s njim došli iz Beča. U jednom od menija servirana mu je( za tu priliku i nazvana), Carska imotska torta. Imotske domaćice ukrasile su je smjesom od slatkoga tijesta u obliku carske krune. Torta izrađena od domaćih, isključivo gorkih bajama, jaja, te prirodnih mirodija koje su prije njene izrade kušali carevi kuhari.
Treće, caru je uz tortu serviran i čaj od ljekovitih trava ubranih po kamenitim obroncima oko Modrog i Crvenog jezera. Čaj su prije, također kušali carevi kuhari.
Serviran bijaše u srebrnom samovaru, koji je za tu priliku posuđen iz kuće obitelji Sučić-Šimundža. Servis je kao dio dote (miraza) donijela jedna Sinjanka(Šimundža), koja se udala u Imotski. Izrađen je ručnim radom u jednoj njemačkoj privatnoj radionici. Na svakoj od šest držača za kristalne čaše, na tacni (gvantijera, naziv se rabi u Imotskom), promjera 55×36 cm. kao i na samom samovaru, koji ima veliki spremnik za čaj, te uređaj za vatru, spremnik za špirit ili neku drugu zapaljivu tekućinu, nalaze se ugravirani originalni pečati firme W & G sa znakom orla raširenih krila umetnutom u romboični okvir, te znak sa dva čekića.
Zanimljivost ovoga samovara je i ta, da se po predaji nakon što je car Franjo Josip iz njega popio čaj, nije upotrebljavao za neke slične prilike. Zapravo car je posljednji iz njega pio čaj. Od tada srebrni samovar za čaj promijenio je samo dva vlasnika i sada se nalazi u jednoj imotskoj obitelji, koja vuče korijene od obitelji Sučić-Šimundža.
I četvrta zanimljivost boravka cara Franje Josipa u Imotskom, bila je ta, da su ondašnji čelnici Imotskog spomenuli caru, prilikom njegovog posjeta Modrom jezeru, kako voda iz toga imotskog prirodnog bisera sadrži neke afrodizijske sastojke. Predaja kaže da je car zatražio da mu se u Beč pošalje nekoliko bačava sa jezerskom vodom.
Više u kategoriji: vijesti dopisnika
Tekst i foto: Braco Ćosić