Splitsko-makarska nadbiskupija – povijest i sadašnjost

Splitsko-makarska nadbiskupija je rimokatolička metropolitanska nadbiskupija, utemeljena oko 300. sa sjedištem u Saloni kao Salonitanska biskupija. Oko 640. sjedište se seli u Split. Splitskoj metropoliji od davnih vremena je tradicionalno pripadao primat nad ostalim hrvatskim biskupijama vidljiv i u tituli primasa Dalmacije i čitave Hrvatske (Dalmatiae ac Totius Croatiae primas) koji su do 19. stoljeća nosili splitski nadbiskupi. Na teritoriju Republike Hrvatske obuhvaća grad Split i prostor Splitsko-dalmatinske, Šibensko-kninske i Dubrovačko-neretvanske županije, te primorski dio susjedne Crne Gore. Sufraganske su joj biskupije Šibenska, Hvarsko-bračko-viška, Dubrovačka i Kotorska biskupija. Današnji je nadbiskup monsinjor dr. Marin Barišić.

Najznamenitiji salonitanski biskup bio je sveti Dujam († 304.), kasniji svetac i zaštitnik grada Splita i nadbiskupije. Nakon gubitka rimske Salone 641. godine, izbjeglo stanovništvo naseljava se u obližnjoj Dioklecijanovoj palači, gdje nastaje grad Split s katedralom posvećenoj Uznesenju Marijinu, a prvi nadbiskup bio je, prema tradiciji, Ivan Ravenjanin, koji je prema pisanju Tome Arhiđakona, obilazio krajeve Dalmacije i Hrvatske i poganskim Hrvatima navještao kršćansku vjeru. U katedralu se u 7. stoljeću prenose relikvije salonitanskog biskupa mučenika iz 304. godine, svetog Dujma, te svetog Anastazija, Staša, koji postaju zaštitnicima i suzaštitnicima grada Splita. Splitska nadbiskupija održavala je bliske odnose s hrvatskim knezovima i kraljevima koji su je obilato darivali posjedima. Tako je knez Trpimir I. darovao splitskoj Crkvi crkvicu sv. Jurja na Putalju, što je zabilježeno u tzv. Trpimirovoj darovnici. Odlukama splitskih crkvenih sabora 925. i 928. koje je potvrdio papa Ivan X. (914. – 928.), splitski biskup uzvišen je na čast nadbiskupa i metropolita kojemu su bile podređene sve biskupije na području tadašnje Dalmacije i Hrvatske, od Kotora na istoku do Osora na zapadu. Splitska je Crkva snažan zamah u razvoju dobila u doba crkvenih reformi koje je u Splitu i cijeloj Hrvatskoj uspješno provodio nadbiskup Lovro (1059. – 1099.) zahvaljujući potpori hrvatskih kraljeva Petra Krešimira i Dmitra Zvonimira. Na crkvenom saboru održanom u Splitu 1059. godine potvrđeno je metropolitansko pravo splitskoj crkvi, a sv. Dujam je potvrđen kao učenik apostola sv. Petra.

Nakon dolaska mađarske dinastije Arpadovića na hrvatsko prijestolje 1102. godine i uslijed privremenog dolaska Mlečana u Dalmaciji, umanjilo se značenje Splitske nadbiskupije. Osnivanjem Dubrovačke metropolije (1120.), Zadarske (1154.) te osnutkom Zagrebačke biskupije (1094.) uključene u sastav mađarske metropolije, suzio se teritorij Splitske metropolije na središnju Dalmaciju i unutrašnjost do Gvozda. Unatoč tome, pape su i dalje pridavale izniman značaj ulozi splitskih nadbiskupa. Tako su u drugoj polovici 12. stoljeća trojica nadbiskupa zaredom (Petar VI., Gerard i Arnir) dobili i trajno držali naslov legata “Apostolske Stolice” (legatus Apostolicae sedis) koji je označavao ovlasti veće od onih koje su imali metropoliti. Tijekom 13. stoljeća splitski nadbiskup postaje primas Dalmacije i cijele Hrvatske (primas Dalmatiae et totiusque Croatia, odnosno Dalmacije i sve Harvatske zemlje parvostolni).

Prvi je taj naslov, koliko je poznato, nosio Bernard I. (1199. – 1217.), a naslov se u rečenom obliku ustalio u 17. stoljeću. Za obnovu crkvenog života u Splitu i Dalmaciji najviše je učinio nadbiskup Stjepan I. Cosmi (1678. – 1707.) koji je, između ostalog, u Splitu osnovao Nadbiskupsko sjemenište (1700.), a posvetio je i brigu očuvanju glagoljskog bogoslužja. Posljednji splitski nadbiskup koji je nosio titulu primasa Dalmacije i Hrvatske bio je Lelije Cipiko (1784. – 1807.), nakon čije smrti je uslijedilo dugogodišnje razdoblje sedisvakancije. Padom Mletačke Republike 1797. i nakon mira u Campo Formiju, Dalmacija se našla u sastavu Austrije gdje je, osim kraćeg perioda francuske vlasti, ostala do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Dana 30. lipnja 1828., bulom pape Lava XII. (1823. – 1829.) Locum Beati Petri, a intervencijom austro-ugarskog cara, Splitskoj nadbiskupiji ukinut je status metropolije i snižena je na status obične biskupije. Tim činom je ujedno združena s Makarskom biskupijom i uključena Zadarsku crkvenu pokrajinu. Područje Splitsko-makarske biskupije prošireno je primorskim dijelom ukinute Trogirske biskupije. Prvi splitsko-makarski biskup bio je Pavao Klement Miošić (1830. – 1837.), koji je ustoličen za biskupa nakon što je mjesto (nad)biskupa bilo upražnjeno dvadeset i tri godine.

U razdoblju do Prvog svjetskog rata, svojim se radom i zalaganjem najviše istaknuo biskup Filip Franjo Nakić (1890. – 1910.) koji je u Splitu osnovao katoličku tiskaru (Leonova tiskara), knjižaru (Sjemenišna knjižara, poslije Hrvatska knjižara) i katoličke novine (Dan) te je podupirao širenje katoličkog pokreta među mladima. Jedan od njegovih nasljednika na biskupskoj stolici, dr. Kvirin Klement Bonefačić (1924. – 1954.) uspio je u splitskom sjemeništu upopuniti osmorazrednu biskupsku klasičnu gimnaziju, osnovati Centralno bogoslovno sjemenište i premjestiti Visoku bogoslovnu školu iz tada talijanskog Zadra.

U većem razdoblju postojanja bivše države, biskupom je bio dr. Frane Franić (1954. – 1988.) za čijeg se biskupovanja dogodio značajan događaj. Dana 27. srpnja 1969. godine papa Pavao VI. (1963.-1978.) ponovno je bulom Qui vicariam, za vrijeme biskupa Franića, uzdignuo Splitsku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolije te joj kao sufraganske dodijelio Šibensku, Hvarsku, Dubrovačku i Kotorsku biskupiju.
Dodajmo za kraj kako se Splitsko-makarska nadbiskupija prostire na površini od 4.088 km2 te ima oko 400.000 vjernika. U crkvenopravnom pogledu Splitsko-makarska nadbiskupija je metropolija kojoj su podložne 4 biskupije (Šibenska, Hvarska, Dubrovačka i Kotorska). Po teritorijalno-pastoralnom ustrojstvu Splitsko-makarska nadbiskupija sastoji se od 13 dekanata sa 183 župe.

D. Šabić