Smrtni grijesi Kaštelanskog kazališta

Baš kad ste mislili da vas u 21. stoljeću smrtni grijesi ne mogu na niti jedan mogući način iznenaditi ili učiniti preneraženima, kazališna skupina iz Kaštela pod redateljskom palicom Roberta Raponje istodobno vas šokira, zasmijava i rastužuje.

Radi se o predstavi „Smrtni grijesi” nastaloj prema tekstu Felixa Mitterera koja je 29. listopada izvedena u splitskome klubu Judino drvo i koja je kroz sedam jednočinki mamila različite izraze lica okupljene publike.

Smrtni grijesi

Prva zanimljivost koja se nameće već po ulasku u Judino drvo jesu gledališne sjedalice koje su podijeljene u dvije skupine i ne gledaju prema pozornici već jedne prema drugima, ostavljajući prostor u sredini. Pošto je predstava krenula, glumci su ispunili prostor između sjedalica, a neposredna blizina s gledalištem učinila je i njega dijelom predstave. Glumice, koje su zbog kostima izgledale identično, jakim lampicama pokazivale su prema gledateljima kako bi jasno dale do znanja da su i oni dio šoua koji nije bez razloga postavljen tako da se gledatelji mogu ogledati jedni u drugima. Zrcalni efekt očigledan je dakle od samoga početka, a umanjivanje pojma individue svedeno je na grotesknu razinu.

„Ti ne udaraš lopticu, ti udaraš protivnika!”

Sedam jednočinki, odijeljenih glazbenim sekvencama, jasan su prikaz futurističkog nemoraliteta koji nije niti malo futuristički budući da ga svi mi, svjesno ili ne, živimo već duže vrijeme. Duhovito i šokantno kroz sedam činova, glumci vas podsjećaju na strašne posljedice pretjeranog odmaka od duhovnog i emocionalnog u nemilosrdnoj ambiciji i želji za moći, nasiljem, prizemnim zadovoljstvima i materijalnim.

Muškarci u predstavi nose naočale koje im ne dozvoljavaju gledanje sa strane, već isključivo naprijed, što na vrlo komičan način dočarava zaluđenost jednim ciljem, a „Smrtni grijesi” kao najveću žrtvu u navedenim padovima morala jasno ističu obitelj kao zajednicu čija je vrijednost i snaga narušena i svedena na bipolarne histerične scene u kojima uvijek dijete izvuče kraću slamku.

Odličan prijevod Seada Muhamedagića te redateljsko vođenje Roberta Raponje u izvedbi Kaštelanskog kazališta u Judinom drvu publiku je na trenutku nasmijavao, a na trenutke ostavljao s blago šokantnim izrazima lica zbog vječne teme intenzivnog utjecaja medija na privatnost i život modernog čovjeka. Iskrivljene vrijednosti samo su jedan od produkata u teatru apsurda koji se ne događa na pozornici, već u našoj svakodnevici, a postavi Kaštelanskog kazališta uspješno je pošlo za rukom razbiti prostor između pozornice i gledališta i svojim nametanjem pokazati što nam to mediji danas rade.

Predstava „Smrtni grijesi” u Judinom drvu najavljena je kao komad koji vas neće ostaviti ravnodušnima, a reakcije publike to su i dokazale. Sljedeće što predstoji jest manjak ravnodušnosti preoblikovati u osobni rad na odmaku od „futurističkih sedam smrtnih grijeha”, skinuti naočale, prestati sličiti jedni na druge i posvetiti se pravim životnim vrijednostima.