SAMOUKI IMOTSKI KAMENOKLESARSKI UMJETNIK

“U srcu drage majke Dalmacije, kameno more nebo gdje miluje. “Početni su ovo stihovi prekrasne pjesme posvećenoj Imotskom koju je skladao prof. Ivan Glibota. Sigurno da u oko upada dio stiha “kameno more”. Imotski nema mora, iako se sada za svega pet minuta iz Zagvozda mjesta Imotske krajine može preko tunela sveti Ilija doći do mora, no Imotska krajina zaista ima kameno more, koje čini posebnim ovaj dio Dalmatinske krajine.

Kamen je stotinama generacija bio i tuga i radost, život i smrt, ljubav i prkos. No, bez njega se nije moglo, jednostavno ga se moralo voljeti. Imotski čovjek živio je s njim, posebno u brdskim krajevima gdje ga škrta zemlja nije mogla hraniti. Zato odvajkada Imotska krajina ima znane majstore kamenoklesare, kojima je kamen bio i kruh i život. Danas, na žalost vrlo malo je onih koji se druže svakodnevno s njim, osim onih koji su tu ljubav i komercijalizirali, radeći po mnogim gradilištima Hrvatske i Europe.

No, ima i onih koji ga svakodnevno gledaju, druže se s njim, kuckaju ga čekićem, pipaju mu puls željeznom špicom, od njega stvaraju mala umjetnička čuda. Jedan od najpoznatijih kamenoljubaca zove se Branko Šućur, ima 62 godine iz Podbablja je Gornjeg i s kamenom se druži od svoje sedme godine. Punih 55 godina.

-Da, punih 55 je ove godine. Sićam se ko sada kada mi je pokonji ćaća isprid stare kuće da u ruke špicu i macu: udri sine, udri ga neće se on ljutiti, drago je to njemu, moš od njega čuda činiti, reče ćaća. I od tada, virujte kamen mi je sve u životu. I stihove gange koju neizmjerno volim posvetio sam njemu. “Drago curi kad je lipo maziš,i kamenu kad ga macom gladiš, skoro zapjeva Branko.

A Branko je nadaleko poznat kao samouki umjetnik. Od kamena stvara likove životinja, portrete poznatih osoba, sakralne slike, likove anđela, da ne govorimo da od kamena može napraviti cijeli komplet namještaja. Posebno je majstor u klesanju kamenih dupina, glava lavova, konja. Ali sve, ama baš sve to radi iz svoje glave samo sa špicom i macom. Istina, po želji nekih od naručitelja upotrijebi i ručni brus papir i onda likovi poprime neki novi izgled.

-Znadete,ja sam vam ko najmlađi u kući triba čekat red za školovanje. Onda je bilo tako, stariji brat ima prednost i nisam dočeka. A tako sam želio upisati neku umjetničku akademiju, ili bar neki školu di bi došao do izražaja taj moj osjećaj za kiparstvo. Počeo sam jedno vrijeme us klesanje kamena, rezbariti u drvu. Išlo me samo tako. Za jedan dan bi sa dlitom i nožićem izrezbario neki lik, pa Posljednju večeru, pa neku životinju. Ljudi se čudili, a meni to bilo normalno, veli nam Branko.

No mi u razgovoru s njim dok je klesao veliki kamen sa dupinom u skoku u bazen , pitamo kako nalazi kamen, koji je najbolji za njegov rad.

-Sada ćete se čuditi, veli Branko i nastavlja. Eto imamo more kamena, di god okreneš okom sami kamen, ali nije baš tako kvalitetan. Kada gledaš gromadu od tonu, dvije reka bi čovik zdrav ko dren. I počnem klesati i nakon par dan naiđen na žilu i eto ti , cili posao propadne. Najbolji je brate brački kamen, ali ja se ne dam. Tražim po krajini, po mom Podbablju i uvik se nešto nađe. Ljudi prave kuće, pa radi se neka cesta, pa onda se odbaci kakva gromada. Prigledam dobro, obiđem je desetak minuta i kažem: evo od ovoga će biti glava lava. Ja s autom, dizalicom i kamen prid kuću i onda radi po cile dane.

-Isplatili se Branko taj silan trud, pitamo?

“A, čuješ može se i s tim nešto zaraditi, ali odmah kažem čoviku koji mi naruči neku fontanu, ili lik životinje, da će mu biti onako kako je ja zamislim. Dupina oće da skače u fontanu, ja san to programira u svojoj glavi, onda alat u rike i kleši dok dupin ne ispadne. Znadu mi ljudi naručiti veliki kameni stol i stolice. E, sada triba naći takav kamen, pa ti Branko danima obilazi cilu krajinu dok ne nađeš. I onda isklešeš desetak karijola otpada, da ti ostane ono što želiš

-I dokle Branko s kamenom?

-Rodio se s njim, i umrit će Branko s njim, veli nam najpoznatiji imotski umjetnik u kamenu.

Tekst i snimci: Braco Ćosić