Razgovor s gospođom Majom Nikolić, autoricom kultne knjige „Imotski na pjatu”: Ljubav prema Imotskom

Ovih dana iz tiska izlazi četvrto (!) izdanje knjige „Imotski na pjatu”, autorice gospođe Maje Nikolić, Imoćanke, koja je svoju veliku ljubav prema rodnom gradu predočila na jedan neobičan, vrlo originalan način.
Potrebno je svakako, kao svojevrsni kuriozitet, spomenuti da je „Imotski na pjatu” prva knjiga nekog imotskog autora koja je doživjela četvrto izdanje. Prvo je bilo još davne 1995. godine.Vrlo bitno je i istaknuti da je „Imotski na pjatu” kulinarski priručnik koji u svom četvrtom izdanju ima čak 464 različita recepata iz nadaleko poznate imotske slatke i slane kužine, ali ta knjiga zapravo u svojoj srži ima izričitu poruku autorice: Upoznaj kroz knjigu moj grad, njegovu kulturu, prirodne ljepote, običaje, te konačno, upoznaj ono najvrjednije – ljude moga grada.

– Ako je suditi po svim dosadašnjim izdanjima, ako je samo suditi i po reakcijama Imoćana diljem Lijepe Naše i svijeta, s kolikim nestrpljenjem čekaju četvrto dopunsko izdanje, onda svakako s punim pravom mogu kazati da sam postigla pun pogodak. „Imotski na pjatu” je knjiga koja u onom komercijalnom smislu nije imala, a niti će i ovo četvrto izdanje, imati neku marketinšku podlogu, klasičnu reklamu. Toj knjizi to ne treba. Ona je zapravo već rasprodana. Jer, kako objasniti činjenicu da je samo ideja natuknuta od moga sina Haryja i moje kćeri Gabice, kako bi možda bilo dobro, a zbog ogromnog interesa za knjigom, koju se već godinama ne može nigdje dobiti, razmisliti o četvrtom izdanju, odmah digla na noge cijelu malu vojsku Imoćana. Zovu me iz svakog kutka Hrvatske, a fala Bogu Imoćana ima svugdje. Zovu i iz inozemstva, iz Imotskog da i ne govorim. Kako je Imotski malo misto i svaka i najmanja vijest probije i najtvrđe zidove kuća, tako se i ta vijest prosula poput vitra. Kada će izići, gospođo Maje, kako je možemo dobiti, molim vas, zapišite za mene i moju familiju dvi knjige i tako dalje – priča nam gospođa Maja Nikolić koju smo zamolili da nam objasni fenomen svoje knjige.

– Pazite – nastavlja svoju priču gospođa Maja – „Imotski na pjatu” je, ustvari filozofska zbirka ljubavi i jela moga najdražeg gradića. U njoj su u jednom klupku sjedinjeni ljudi, spiza, moja jezera, moja kamena skalinada, moje imotske mačkare, moja lipa imotska pisma, među njih se pomišao šećer i sol, posuti su brašnom, poliveni ukusnim točom (umakom), a iz svega toga izvire ljubav, pripadnost jedni drugima, pripadnost sredini gdje smo se rodili i odgojili. Eto to vam je ta filozofija. Najlakše je bilo napisati ili sastaviti neku konvencionalnu kuharicu. Fala Bogu, znam na stotine recepata. Lijepo napišete količine nečega, koliko se i kako spravlja i točka. No, „Imotski na pjatu” ima i to, ali ima i kako se to kuša među ljudima. Svaka fotografija u knjizi sama za sebe priča priču o posebnosti moga grada. Šeretski pisane zgode i zgodice imotskih bonkulovića prate te recepte. U jednom trenutku vam se uz imotsku carsku tortu, nenadmašnu kraljicu svih slastica, pojavi plavetnilo Modrog jezera ili blještavilo kamena mojih imotskih kuća, skalinada. Zaleti se uz nekakav slasni prilog priča iz davnina o običajima u mome gradu, zapravo, kako bi rekla, u rižotu od domaće kokoši, svako zrno riže ima svoju priču o Imotskom. I to je to, to je smisao i kvaliteta moje knjige -veli gospođa Maja.

Na pitanje kako je sve počelo s tom kultnom kuharicom, gospođa Nikolić kaže:
– Tamo u zimu 1994. onako uz dobru spizu u mojoj kuhinju, moj sin, kćerka, moj predivni suprug Mijo, koji na žalost neće doživjeti ovo izdanje, mojih par prijatelja, listali su neke stare knjige, prebacivali izreske sa starih škartoca, papirića, pustih recepta. Čuvala ih ja od moje none, moje majke, a i moj Mijo bijaše bonkulović. Eto i naša ljubav dijelom bijaše oplemenjena imotskom kužinom. Složismo se da bi bilo dobro te puste recepte staviti u jednu knjižicu, ukoričiti ih pa neka stoje. Lakše je listati, ako se nešto i zaboravi. I tako, zahvaljujući mome sinu i kćerki koji su isto tako na poseban način bonkulovići, stvorili smo prvi „Imotski na pjatu”. Bijaše to mala knjižica, izišla 1995. godine, koja se danas s toliko ljubavi čuva i u kućnim trezorima diljem svijeta gdje god ima Imoćana. Nestala je ta prva u tili čas. Onda došla druga, pa nestala, onda treća i ja mislila, e sada dosta. Ali nestade i treće, ljudi zovu, pitaju. Zato smo izdali i četvrtu, zbog ljudi, generacija koje stasaju, da im kroz „Imotski na pjatu” ostane usađena ljubav za ovim predivnim kamenim gradićem, Gradom na Gori, mojim Imotskim – veli gospođa Maja.

Zanimljivo je spomenuti da je autorica u nekoliko navrata odbila i poznate izdavačke kuće koje su htjele svojevrsnu koncesiju nad knjigom. No, autorica to nije dala. I postigla je pun pogodak. „Imotski na pjatu” ne može se kupiti u knjižarama, vidjeti u bibliotekama, do te knjige treba doći u Imotski, vidjeti ga, okusiti njegove slane i slatke izričaje, vidjeti gospođu Maju, popričati s njom i uz čašicu razgovora, ali i pokoju slanu i slatku deliciju, dobiti knjigu. Takve sretnike čeka i četvrto izdanje koje će biti predstavljeno javnosti 31. srpnja u Imotskom.
Važno spomena je, rekosmo, i to da u novom četvrtom izdanju ima 462 recepta, oko 40 vrhunskih fotografija raznih slanih i slatkih imotskih delicija, mala zbirka humoretskih zapisa vezanih uz imotsku kuhinju i ljude. Reče jednom jedna Imoćanka koja je treće izdanje od prije osam godina ponijela u Ameriku:
– Izlazim iz aviona u New Yorku i kako sam većinu vremena na letu iz Hrvatske listala „Imotski na pjatu”, ostao mi u ruci. Dolazim na carinski izlaz, pita me carinik putovnicu, a ja onako ne misleći ponudim mu „Imotski na pjatu”. Okrenu on lijepu knjigu, pogleda, nasmiješi se i dade mi rukom znak da prođem. Eto, ta knjiga je, čini se, i svjetska putovnica – veli.
I dakako, vrijedno je na kraju spomenuti da je koautorica ovoga četvrtog izdanja Imotskog na pjatu uz gospođu Maju Nikolić i njena kćer Gabi Nikolić-Škeva. Toliko da se zna kako se ne misli stati na četvrtom izdanju.

Više u kategoriji: vijesti dopisnika

Braco Ćosić