Putevi vode iz Italije

Bili ljubitelji motora ili ne, malo tko od nas, složit ćete se sigurno, ne voli putovanja, uključujući i one koji tvrde da žive na najljepšem mjestu na svijetu i da jednostavno nemaju potrebe za jednim drukčijim „prozorom” u svijet. Kako bilo, putovanje motorom je ipak nešto posebno, nije baš otmjeno kao vjetar u kosi, ali svakako jest amalgamsko spajanje čovjeka, njegovog izuma (motora) i prirode koje izaziva naprosto neopisive osjećaje i neutaživu žeđ za avanturama. Ipak, kad jednom otvorite priču putovanja, onda vam je svaka informacija zlata vrijedna, a osim toga, i sreća u svemu igra važnu ulogu.

Tako krećemo s pričom splitskog zaljubljenika u motore i putovanja – Željanom Rakelom koji će vas, čitatelje, provesti kroz svoje iskustvo putovanja… Čitajte, zabavite se, nešto naučite, a možda i sami dobijete inspiraciju kako učiniti svoj život zanimljivijim.

U ovotjednom putopisu saznajte: kako je sve krenulo te kako je prošlo putovanje kroz Italiju.

Nakon mog prvog velikog neuspjeha koji mi se dogodio 1998. kad sam gadno nastradao s V-Maxom nije bilo lako opet sjesti na motor. Većina ljudi nakon pada s motora više nikada ni ne sjedne na njega, ali za mene je to još uvijek bila nedovršena priča.

Znao sam kako mi se tada velika većina moto scene u Splitu podsmjehivala mom neuspjehu i naslušao sam se komentara svakakvih ljudi od kojih su neki su bili i jako ponižavajući, ali kako me život nije ni prije mazio i sve što u životu imam morao sam postignuti upornošću i borbom, tako sam skupio snage iz dubine duše i ponovno se vratio na motor koji je i dalje radio i ostao moja najveća ljubav i najveći osjećaj slobode.

Kad nisi jak, budi pametan

Punih 6 godina sam se oporavljao – 5 operacija, 5 punkcija kralježnice, ponovno učenje hodati te jako duga i bolna terapija. Više nisam bio jak i sposoban kako bi „radio na vratima”, pa sam poslušao jednu japansku poslovicu koja kaže „Kad nisi jak, budi pametan”, pa sam se okušao u poduzetničkim vodama otvorivši zaštitarsku firmu sa samo 23 godine i u 7 godina zaradio za BMW GSA 1200.

Volim japanske poslovice i njihove kodekse jer mi Bračani smo jako slični Japancima –
vrijedni, štedljivi, a jedni i drugi živimo na otoku.

Kako se otisnula BMW avantura

Čim sam u travnju 2006. godine kupio motocikl BMW R 1200 GS Adventure, postao sam nestrpljiv po pitanju putovanja. Bio je kod mene tek par sati, a već sam poželio ostvariti davnu želju – otići s njime negdje uistinu daleko. Odlučio sam se za Sjevernu Afriku i htio sam ga voziti po pustinjskom pijesku. S obzirom na tamošnje vremenske uvjete o kojima ne treba previše trošiti riječi, neki su mi savjetovali da za prvi put izaberem neko lakše putovanje, u krajeve gdje nije toliko vruće.

Međutim, naprosto sam „gorio” od želje uvjeriti se što sve taj moćni „Nijemac” može izdržati. Pitao sam se kakva će biti vožnja Adventureu desetak i više sati, hoće li biti ugodno ili ne te, naposljetku, kako će se ponašati na pijesku i nesnosnim vrućinama.

Nisam imao nikakvog iskustva jer, moram priznati, 2006. i nije bio razvijen internet kao danas jednako kao što nije baš bilo Hrvata koji su iskusili takva putovanja i koji su mi mogli udijeliti poneki koristan savjet. Dakle, DIY avanturist.
Iza mene je bilo tek putovanje u Grčku i Alpe gdje sam upoznavao svoj motor, što je bitno svakom tko kupi novi motor. Naime, motor trebate osjetiti i treba prijeći neku, bar minimalnu, kilometražu dok se ne osjetite i postanete kao jedno tijelo.

Te godine stažirao sam za MK Fjaka i nadao se da ću nakon ovako velikog puta postati punopravni član i dobiti oznake, ako se uspijem vratiti u komadu.

Prva pogreška je bila što sam krenuo na ovakav put u kolovozu kad su u Sahari nesnosne vrućine, a za opremu sam ponio jaknu Gore-Tex kako su mi dobronamjerno savjetovali moji kolege iz mog tadašnjeg kluba MK Fjaka, što je bilo potpuno krivo.

Na sreću, moj prijatelj Đovani Trogrlić posudio mi je ljetnu jaknu na rupice koja me poslije doslovce spasila, ventilira zrak, hladi, a ne sprječava da koža izgori od sunca.
Takve jakne svakako morate nositi na pustinjskim rutama jer vam štite kožu i imaju protektore (zaštitu) koji vas štite od udaraca, a istovremeno hlade.

Budući da na put nisam htio otići sam, nastojao sam privoljeti svoju tadašnju djevojku Nikolinu da sudjeluje u toj prvoj moto avanturi do Sahare. Na moju sreću, nije je trebalo nagovarati. Nije imala ništa protiv „izleta”, pa sam odmah počeo s pripremama za maratonski put na dva kotača. Znao sam da odlazak u Sjevernu Afriku nije bezazlen, pa sam tjednima pripremao papire, planirao rute i nabavljao svu opremu koju sam smatrao nužnom.

Pozdrav iz Italije

Kad je sve bilo gotovo, krenuli smo prema Africi u subotu navečer 19. kolovoza 2006. Trajektom smo se prvo prebacili do Ancone odakle smo, nakon spavanja u brodu, sutradan ujutro vozili preko Riminija do San Marina. S obzirom na to da sam znao otprilike koja mjesta treba posjetiti u kojoj državi, u San Marinu smo žičarom otišli izbliza vidjeti tvrđavu na vrhu planine. No, nije nam se učinila posebno zanimljivom – nakon što smo obišli tri kule i nešto pojeli u jednom od mnogobrojnih restorana, već smo oko 15.30 krenuli preko Forlija za Firenzu. Prelazak Alpa na motociklu po groznoj cesti neću tako lako zaboraviti kao ni hladnoću koja nas je oboje malo iznenadila jer je ipak bilo ljeto. Naravno, imali smo oboje dobru zaštitnu odjeću, ali nas je hladnoća probijala do kosti.

Stigli smo navečer do Pise i spavali u privatnom smještaju, ne želeći trošiti novac na skupe hotele. Uostalom, kad sam legao u krevet, napisao sam u malu bilježnicu rezime prvog dana putovanja – trošak 200 eura i prevaljenih 420 km.

Što je Pisa bez kosog tornja?

Bilo bi svetogrđe boraviti u Pisi, a ne vidjeti odmah ujutro kosi toranj po kojem je taj talijanski grad poznat širom svijeta. Zvonik romaničke katedrale u Pisi promjera 16 m počeo se graditi 1173. godine, ali su radovi nakon izgradnje trećeg kata bili prekinuti radi poniranja tla. No, graditelji su ga pokušali ispraviti 1275. godine, a do 1301. su napravili još tri kata. Sedmi je bio dovršen krajem 14. stoljeća. Tornju visine 55 m vrh je bio nagnut 4 m u odnosu na temelje. Kako se naginjao u prosjeku za 1 mm godišnje, bio je zatvoren za posjete od 1990. do 2001. jer se pokušalo zaustaviti naginjanje. Nakon što je ispravljen za 45 cm, ponovno je otvoren za posjetitelje.

Premda sam o tornju čitao i ranije, moram priznati da izbliza baš izgleda dosta nagnut u stranu. Što se ulaznica tiče, Talijani nemaju milosti! Ulaznica od 15 eura po osobi, jednostavno je – skupa.

Monte Carlo – luksuz bez duše

Oko podneva smo krenuli put Genove i onda prema Monaku (Monaco). U Monte Carlu smo se ponovo suočili s visokim cijenama – dvije Coca-Cole u kafiću uz more stajale su nas 10 eura. S druge strane, to je u neku ruku i logično jer smo po brojnim skupocjenim automobilima na ulicama lako shvatili da je ovo mjesto rezervirano za one dubljeg džepa, a i sve je u nekakvom young, rich and restless (mladi, bogati i neobuzdani/razmetljivi) stilu. Ljudi se voze u najskupljim vozilima na svijetu, imaju doslovce sve što se da zamisliti, a opet su nekako musavi i nema puno nasmijanih ljudi.

Nastojeći izbjeći visoki trošak noćenja u samome gradu našli smo smještaj u jednom gradiću između Monte Carla i Nice. Spavanje smo platili podnošljivih 60 eura i za još 50 uživali u odličnom jelu.

Trećeg dana putovanja nauživali smo se ljepota Nice. Velike palme bile su nam opuštajuća kulisa, a stvar koju sam zamjećivao oduševljavala me: gužve na gradskim cestama uopće nema jer su semafori odlično postavljeni.

Cannes – predvorje saharskih temperatura

Nevolja nas je, međutim, čekala na ulazu u Cannes. Naime, cijeli sat vremena ulazili smo u grad u punoj opremi dok nas je sunce nemilosrdno pržilo. No, nije svako zlo za zlo, to je samo bila najava, mogu reći generalna proba za ono što nas je kasnije čekalo na afričkom kontinentu…

Čim smo stigli u centar, BMW-a smo parkirali u garaži i odlučili par sati razgledavati „filmski” grad Cannes na Azurnoj obali. Osim po filmskom festivalu, prvi puta održanom 1946. godine, poznat je po prekrasnim pješčanim plažama koje su većinom javne. Mjesto je stoljećima bilo ribarsko selo sve do dolaska Napoleona 1815. godine. Turizam se u njemu počeo razvijati 1839. kada je britanski državnik, lord Henry Peter Brougham and Vaux u njemu sagradio vilu.

Cannes je poznat i po Boulevardu de la Croisette, lijepoj promenadi koju okružuju luksuzni hoteli, galerije i brojne trgovine sa skupom robom. Promenadom dominiraju visoke palme i cvijeće, a pronašao sam i zanimljivi podatak kako se o vrtovima tijekom cijele godine brine više od 100 stalno zaposlenih vrtlara. Logično, jer samo tako i mogu besprijekorno izgledati. Dosta smo fotografirali, šetali po pločniku na kome su holivudske i druge zvijezde ostavljale otiske dlanova. Već u vrijeme ručka pomalo nam je dosadio Cannes i njegove astronomske cijene, pa smo otišli u Perpignano. To s gastronomske strane ipak nije bila dobra odluka budući da su nam servirali uistinu nejestivu kobasicu.