Pogled u budućnost: prvi moždani implantat za vraćanje vida slijepima

Prvi ugradivi elektronski uređaj za vraćanje vida slijepima spreman je za početak kliničkih ispitivanja na ljudima u sklopu projekta Kortikalne granice na Sveučilištu u Melbourneu

Istraživači australskog Sveučilišta Monash iz Melbournea osmislili su i izradili minijaturizirane bežične elektroničke implantate čije se stimulacijske elektrode sa sposobnošću obnavljanja vida kirurški usađuju u koru mozga tzv. vidne regije. Provedena pod okriljem državno financiranog projekta nazvanog Cortical Frontiers (‘Kortikalne granice’), pretklinička ispitivanja funkcije implantata daju prostora optimističnim prognozama koje govore da bi se ova tehnologija mogla implementirati i kod drugih pacijenata s inače neizlječivim stanjima oštećenja neurona, npr. paralize ekstremiteta, paraplegije i kvadriplegije.

Premoštenje oštećenog živca

Uzrok sljepoće kod mnogih ljudi su oštećenja vidnih (optičkih) živaca. Oštećeni optički živci ne mogu prenositi vidne signale iz oka (s mrežnice) kroz talamus u moždani centar za vid smješten u zatiljnim dijelovima kore mozga (tzv. Brodmannova područja 17, 18 i 19). Stara izreka iz udžbenika fizologije kaže: „Oči gledaju, ali mozak vidi“, što pak znači da je – iako ima zdrave oči – osoba s oštećenim vidnim živcima slijepa, jer nema prijenosa vidnih impulsa do „centrale“ koja ih obrađuje i pretvara u sliku.

Nenametljiv i fukcionalan dizajn vanjskog dijela vidne proteze — **Vidna proteza**

Međutim, svjetlo nade donose istraživači Sveučilišta Monash okupljeni u stručnu skupinu Monash Vision Group (MVG), koji su osmislili bionički sustav Gennaris, projektiran da služi kao premoštenje oštećenog očnog živca.

Model sustava Gennaris: oglavna kapa s kamerom i presjek kroz moždane regije s prikazom mjesta implantacije mikroelektroda — **Oglavna kapa s kamerom i presjek kroz moždane regije s prikazom mjesta implantacije mikroelektroda**

Gennaris se sastoji od posebno dizajnirane navlake za glavu s kamerom i bežičnim odašiljačem, procesorske jedinice za vid („optičkog procesora“) s pripadajućim softverom, te implantatnih pločica velikih 9 × 9 mm koje se ugrađuju u mozak u područje vidnog korteksa. Slika snimljena kamerom šalje se u optički procesor gdje se obrađuje kako bi se selektirale najkorisnije optičke informacije, a odbacile one suvišne i irelevantne. Obrađeni podaci prenose se bežičnim putem u mikroprocesorske jedinice smještene unutar implantiranih pločica; tamo se podaci iz optičkog procesora pretvaraju u obrasce električnih impulsa koji potom stimuliraju moždani centar za vid putem usađenih mikroelektroda tankih poput vlasi kose.

Cijeli članak možete pročitati na: bug.hr

Foto: Pixabay