Preko opasnog Sinaja do Betlehema u Palestini

Preko opasnog Sinaja do Betlehema u Palestini

Nakon sto smo dobro razgledali Cairo vrijeme je došlo da ga napustimo i krenemo prema Izraelu. Put prema Izraelu je vodio preko Sinaja za koji su mnogi rekli da je opasan i težak za proći sa motorom. Tesko je bilo zbog velike vrućine i pustinje koja vas okružuje , nije bilo bas benzinskih stanica, putem smo viđali i mnogo autobusa koji su stajali izgoreni uz cestu.

Za Sinaj se govorilo kako se trenutno tamo nalaze velike grupe terorista koje financira Alqaida, međutim na svu sreću mi nismo naišli na takve likove.

Napokon smo stigli na granicu i prvo smo morali razdružiti registarske oznake koje smo dobili na ulazu u Egipat i morali su nam udariti pečat u Carnet prije nego sto izađemo iz Egipta.
Napokon kada smo obavili svu papirologiju, napokon smo stigli i na Izraelsku granicu.

Odmah su nam prišli carinici u pratnji vojske i naredili da moramo skinuti sve kufere sa motora, svu prtljagu isprazniti. Na početku sam to shvatio olako i mislio sam da ću ih pokušati nagovoriti da ne moramo sad to raditi jer je to ogroman posao koji svaki motorista mrzi kad je na velikom putu, pakiranje i raspakiranje.
Međutim ništa od mog nagovaranja carini su bili mrtvi ozbiljni kao i njihova vojna pratnja pa smo krenuli na posao.

Najprije su puni koferi sa stvarima prošli kroz rendgen. Onda smo sve iz njih izvadili, pa su stvari i prazni kuferi ponovo prolazili rendgen. Mi smo također prošli kroz rendgen, nakon čega je slijedio fizički pretres. Motore smo ostavili u specijalni bunker koji je opremljen nekakvim uređajima koji traže čestice baruta ili drugog eksploziva. Izraelci su pažljivo pregledavali tražeći oružje, eksploziv ili drogu. Sve smo suvenire morali otpakirati, a odvajali smo i čarapu od čarape.

Carinici su bili opušteni sve do trenutka kada su na rendgenu vidjeli kutijicu od Garminovog GPS-a. Brzo su se uskomešali pokazujući prstom na ekranu , međutim lažna uzbuna , unutra sam naime stavio rezervne kočione pločice, pa im se u prvi mah učinilo da je to eksploziv. Ipak, shvatili su da su to pločice, pa se pregled nastavio bez problema. Sve to skupa je trajalo 5 sati, ali smo eto pregrmili i tu neugodnost. Odvedeni smo u nekakav ured gdje su nam postavljali pitanje poput ; jesu li vam motori bili van vašeg nadzora, jesu li vam motori bili u kakvom servisu, jeli vam netko od ljudi u Egiptu dao kakav zapakirani suvenir ili neke stvari da ih donesete njihovoj rodbini u Izrael itd…..

Nakon 5 sati kad je sve prošlo i došlo je vrijeme da nam daju pečat u putovnicu, međutim tu sam ih zamolio i rekao im da ne želim njihov pečat u svoju putovnicu. To bih svima preporučio od vas koji mislite tamo putovati, jer imate pravo na to. Umjesto pečata dobijete jedan kartončić u kojemu je pečat i u slučaju da vas policija zaustavi samo to pokažete. U slučaju da dobijete Izraelski pečat u putovnicu možete imati problema sa skoro svim muslimanskim zemljama kroz koje mislite poslije prolaziti i velika je vjerojatnost da vas odbiju primiti u svoju državu bez obzira sto imate vizu za tu zemlju pa će te biti primorani praviti novu putovnicu.

Napokon smo prošli sve sigurnosne provjere i izgubili još sat vremena na ponovno pakiranje stvari na motor te krenuli dalje.
U Izraelu je sve drukčije nego u arapskom svijetu, doslovce izgleda kao na drugom planetu. Iako valja reći da su posvuda bili vojska, policija, zidovi, bodljikava žica, kontrolni punktovi, pa s tog sigurnosnog aspekta i nije baš ugodno.
Već je bilo kasno jer smo izgubili mnogo vremena na granici te smo odlučili spavati u velikom turističkom gradu Eilat.
Nigdje do sada nisam vidio tako veliku razliku kao ovdje između Egipta i Izraela, tu u Eilatu sam se osjećao kao da sam u Americi.

Rano ujutro smo krenuli prema Betlehemu, imao sam veliku zelju da uđem u Palestinu i da tamo prespavamo. Vozili smo se uz Mrtvo more na + 42 stupnja na nadmorskoj visini od -350 metara i napokon stigli u Jeruzalem. U Jeruzalemu nailazimo na nekakvu granicu da bih mogli ući u Palestinu.

Bili smo iznenađeni koliko bodljikave žice, i 8 metara visoki zid se proteze oko cijelog Betlehema. Napokon nalazim hotel uz samu cestu pod nazivom Alexander. Parkirali smo motore ispred hotela, raspakirali se i krenuli u obilazak grada. Čim sam parkirao motor ispred dućana gdje se prodaju suveniri prišao mi je jedan gospodin i rekao ” Dobar dan, kako ste? ” nije mi bilo jasno kako čovjek priča nas jezik usred Betlehema. Upitao sam ga kako zna nas jezik , a on mi kaže ” ja sam Jaser Rashmawi živio sam u Beogradu za vrijeme Jugoslavije kada je bila razmjena studenata i tamo sam se oženio te u Beogradu imam i kćerku “. 90-tih kad je počeo rat otišao sam natrag kući za Betlehem i sada živim i radim tu kao turistički vodič za sve turiste koji dolaze sa prostora ex Jugoslavije”. Pitao sam ga kakvo je sigurnosno stanje sada trenutno u Betlehemu on mi je odgovorio ” unatoč naoružanim vojnicima i policajcima koje vidite na cesti sve je super jer se već godinu dana po ulicama nije pucalo, puno je turista i posao cvijeta”. Nakon našeg upoznavanja nas novi prijatelj nas je pozvao u svoju kuću, kazavši da smo mi prve osobe sa područja ex Jugoslavije koji su ušli u njegov dom.

Odmah sam dogovorio s Jaserom da sutra odemo zajedno u razgledavanje Betlehema. Navečer smo stigli u hotel sjeli u baštu hotela i pijuckali piće kad odjednom grupa mladića njih 20-tak se počelo tući između sebe. Jako interesantno je bilo to kako se tuku, skinuli su svoje kaiše sa svojih hlača i krajnji dio omotali oko sake dok im je na drugoj strani kopča i onda zamahuju te jedan drugoga tuku tim kopčama od kaiša po glavi i tijelu. Pojavila se i palestinska policija međutim nitko nije uvažavao njihovu prisutnost tako da se tuča nastavila dok nisu stigla tri džipa izraelske vojske. Odmah su se svi razbježali i sve je bilo mirno kao i prije tučnjave.
Interesantan je podatak da unutar Betlehema postoji njihova policija ali u svakom trenutku može doci Izraelska policija ili vojska na njihovo područje i u tom trenutku oni preuzimaju stvar u svoje ruke.

Ujutro nakon našeg doručka po nas u hotel stiže nas Jaser koji će danas biti nas vodič te nam pokazati bitna mjesta u Betlehemu. Prvo smo otišli do mjesta Isusovog rođenja, u pećinu iznad koje je sagrađena velika crkva u obliku križa. Ispod oltara se spuštamo skalama do mjesta gdje je Isus rođen, a nasuprot je mjesto gdje su mu se, nakon godinu i pol dana na putu devama, došla pokloniti tri mudraca. Crkva je inače podijeljena u 3 dijela – kršćanski, pravoslavni i armenski. Svaki ima svoj oltar i crkvicu unutar krovne crkve. Jaser nam je objasnio da je u pećini živio Jeronim (347. – 420.),kršćanski svetac, autor prijevoda Biblije na latinski jezik, crkveni naučitelj, teolog, filozof i jezikoslovac.

Ono sto je jako interesantno kod Jeronima je to da se on rodio u Stridonu (ili Stridonama), na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Ne zna se točno gdje se nalazio Stridon. Neki kažu da je bio smješten u Grahovom polju u današnjoj BiH, dok drugi tvrde da je bio na području između Trsata (Hrvatska) i Ilirske Bistrice (Slovenija). Po trećoj tezi se rodio u mjestu Štrigova nekoć zvano Stridon. Uglavnom je Dalmatinac i bio je sin ilirskih kršćanskih roditelja, iako je kršten kasnije u Rimu. Pohađao je školu uglednoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u duboko poznavanje latinskih klasika. Bio je vrlo nadaren i iznimno inteligentan, ali teške naravi – izvanredno osjetljiv i strastvenog karaktera. Neki ga opisuju kao izuzetno temperamentnog i nervoznog, kao što mi ljudi iz Dalmacije često i jesmo. Kažu da je četo znao zabeštimati , pa je nakon beštime uvijek govorio ” oprosti mi Boze sto sam Dalmatinac ”

Bilo je fascinantno vidjeti i takozvano pastirsko polje gdje se pojavila zvijezda repatica, a anđeo pastirima nagovijestio rođenje Isusovo. Malo mi je bilo zbunjujuće sto postoje tri pastirska polja, katoličko, pravoslavno i armensko. Nakon cjelodnevnog šetanja po Betlehemu navečer smo stigli u hotel i odlučili sutra ujutro krenuti u Jeruzalem da posjetimo crkvu Isusovog raspeća. Htio sam da nam i tamo Jaser bude vodič, međutim to je nemoguće. Palestincima je zabranjeno napuštati Betlehem, to mogu samo u određenom vremenu i to jednom u godini te se mogu kretati svugdje po Izraelu osim u elitnom turističkom gradu Eilat, tamo ne mogu nikada otići. Bio sam jako iznenađen tim pravilima ali sto je tu je idemo dalje sutra posjet Jeruzalemu bez Jasera.

Sjedamo na motore i ponovno prolazimo granicu prepunu naoružane vojske , to vam izgleda kao da vozite sa Pujanki na Sucidar i npr. da su Pujanke Betlehem tj. Palestina okružene su zidom visine 8 metara. Totalna glupost ali tako je , mi smo prošli granicu uz manji pretres i otišli posjetili i crkvu izgrađenu na Golgoti, mjestu gdje je Isus razapet i pokopan. Na ulazu stoji kamena ploča na koju su položili Isusa nakon što je skinut s križa i mnogi je sa strahopoštovanjem diraju i ljube. Vidjeli smo ispod oltara i rupu gdje je bio zaboden križ.

Spustili smo se i nekakvim stepenicama u podrum jer su u rupu duboku 8 metara u koju su Rimljani godinama bacali smeće i Isusov križ. Sveta Helena je prema predaji u svoje doba platila stanovništvu da iznesu smeće nakon čega su pronađeni ostaci drvenoga križa na kojem je Isus bio razapet. Transportirala ga je zatim do Vatikana gdje se i danas nalazi. U hrvatskom narodu se zbog toga često naziva i Jelena Križarica. Flavia Iulia Helena (248. – 329.) je bila žena cara Konstancija Klora i majka cara Konstantina Velikog. Kao zaštitnica kršćana se osobito zauzimala za obilježavanje mjesta povezanih s kršćanskom vjerom u Svetoj zemlji. Njezinim nastojanjem izgrađene su Bazilika Svetoga groba u Jeruzalemu, bazilika Rođenja Isusova u Betlehemu i bazilika Eleona na Maslinskoj gori.

Kasnije dolazimo i do Isusovog groba, ispred kojega je veliki red, čekamo puna 2 sata i napokon ulazimo unutra. Imali smo samo 30-tak sekunda da se pomolimo i poslikamo unutrašnjost groba, te smo morali izaći da pustimo ostale koji čekaju. Sve je pod kontrolom pravoslavnih popova i mnoštvo Rusa stoji u redu za posjet Isusovom grobu.

Po povratku opet pretres i eto nas ponovno u našem hotelu, trebao sam organizirati put za povratak kući, međutim to i nije bas jednostavno. Najveći izazov ovoga putovanja je bio ući u Izrael i naći načina kako iz njega izaći. Posto Izrael nije bas u dobrim odnosima sa susjednim zemljama jako ga je teško napustiti kad ste sa motorom, puno je jednostavnije kad dođete sa avionom i tako odete ali ovo naše je posve drukčije.

Moj prijatelj Tomislav Čondić koji inače radi u Bagdadu na poslovima osiguranja dao mi je kontakt jednog broda gdje se može iz Izraelskog grada Eilat da se prebacim na Cipar, ali taj brod kreće tek za 8 dana.

To je jako teško palo Zokiju koji je htio sta prije se vratiti kući i nije imao strpljena čekati još 8 dana na brod. Tu večer mu je bio rođendan pa sam skupa u suradnji sa Jaserom organizirao mu rođendansku feštu kojoj se on nije nadao kako bih ga malo oraspoložio.
Navečer smo otišli kod Jasera kući gdje nam je on i njegova supruga pripremili super večeru , a na kraju su napravili i tortu u čast Zokijevog rođendana te su mu Jaserove kćerke kupile i poklone. Zoki je bio jako iznenađen i nije uspio skriti suze u oku.

U Jaserovoj kući uz tortu , vjerovali ili ne gledali smo – HRT. Jako interesantna informacije mi je bila ta da njegova supruga Fatima radi u SOS Dječjem selu gdje su mališani bez roditelja, pa mi je odmah pala na pamet ideja da posjetimo tu školu i snimimo kako djeca uče i žive u SOS Dječjem selu. Inače Fatima je jedna jako dobra i prijatna osoba, ona je također sudjelovala na raznim demonstracijama protiv Izraelskog režima i na jednoj takvoj demonstraciji je zaradila metak snajperiste u desno bedro sto je uobičajno za ljude koji budu na demonstracijama.

Sto smo sve još posjetili u Izraelu , kako je kupati se u Mrtvom moru i na koji način smo se izvukli iz Izraela pročitajte u sljedećem putopisu

 

Željan Rakela