OBITELJ JOSIPA I ELENE MARIČIĆ: VRATILI SMO SE PRIRODI

Čudni su životni putovi, čudne su sudbine ljudi. No, stara je narodna, kako su sretne one obitelji kada su supružnici vrlo sličnih pogleda na život. Ili bolje rečeno kada su na istim frekvencijama ili valnim dužinama. Imotska krajina kao jedna od lijepih i za ugodan život pogodnih dijelova Dalmatinske zagore, može upravo takvim obiteljima ponuditi mnogo, priuštiti sve ono što je potrebno za život.

Ali život uz rad, trud, samoodricanje. Jer, što će ti lijep život ako ga sam ne osmisliš i ne realiziraš.

Eto upravo takav život jedne mlade obitelji tema je ove priče. Ona, u to smo se uvjerili, može poslužiti kao divan primjer budućim mladim supružnicima koji da bi ušli u brak i njegov izazov, da ne čekaju kredite, stanove, posao. Većina ih se na kraju razočara.

Znači, ona se zove Elena Maričić, ima 27 godina, Splićanka, Dalmatinka, ali ostali geni zabiokovlja po djedu kojega i ne pamti. Arhitektonski je tehničar, vrsna sportašica. On je Josip Maričić, ima 33 godine i pravi je Slavonac tamo od Slavonskog Broda. Elektičar po struci, ali i vrlo dobar građevinski meštar. Sudbina ih spojila na Braču. Ona na odmoru, on kao sezonac građevinar na nekom turističkom objektu. Ljubav planula, našle se srodne duše.

Ona, istina, dijete gradskih betonskih vizura, ali u duši prirodni pustolov s istančanom ljubavlju prema kamenjaru, konjima, škrtim brdskim docima, ljubav prema hrani koju joj daje zemlji. On isti takav voli raditi, graditi, ali kao Slavonac i saditi i brinuti se o zemlji. Oženili se, otputovali njemu u Slavoniju. Nakon godinu dana Slavonije slijedi pet godina u Radošiću. Iznajmili kuću, zemlju, pokušali tu ostati, ali nije išlo. Došlo dvoje prekrasne djece, mali Neo i mala Anasta. Trebalo je sada stvoriti krov nad glavom za obitelj.

Split ne dolazi u obzir. Jeste lijep, ali od betona se ne može živjeti. I onda u Eleni proradili geni kameni. Pitala oca što je ostalo od djedovine tamo u selu Rake kod Zagvozda. Neke stare razrušene kamene kuće, ima i nešto zemlje, ali to je sve u korovu, veli joj otac. Nitko tamo desetljećima bio nije. Pogled prema Josipu i sve bijaše riješeno u pet minuta. Mala simpatična obitelj Elena, Josip, Neo i Anasta nađoše se točno prije 14 mjeseci u Rakićima.

Dođoše na svoju pustoš. I još od ušteđevine kupiše dva prekrasna konja. Kobilu poznate američke pasmine Point horse i mješanca s dijelom krvi te pasmine. Dobiše predivan pogled na Biokovu, korovom obrasle doce pregršt kamena i ništa više.

U sebi imahu samo nadu da će im njihovo sutra biti ljepše, jer eto došli su na svoje. Kreditima nisu opterećeni, nikome ništa ne duguju, krenuti će od početka. Zagrljaj divne mlade obitelji i zavjet na toj pustoši uz obećanje: Ostajemo ovdje, ovo je naš dom.

Posjetili smo ih ovih dana, punih četrnaest mjeseci od njihovog dolaska u pitoreskne ali i raseljene Rake, koje ipak po onome što vidjesmo naginju vraćanju života. Josip i Elena daju im zamaha. Obiteljska kuća niknula. Ima tu još dosta posla, ali glavno da je krenulo. Oko kuće vrt pun povrća i voća. Već nešto došlo na rod, no ono glavno upravo se očekuje. Neo i mala Anesta uživaju u igri. Neo se penje na obližnjim stablima, Anesta se igra sa tibetanskim mastifom, prekrasnim velikim psom. Elena radi oko vrta, Josip mjeri nešto oko stepenica za ulaz u novi dom. I na prvi upit kako im je u novom domu, Elena onako otvorena i nasmijana započe priču.

-Ko dite sam u Splitu sanjarila da ću živit na selu da ću imati konje. Još se sićam nekog bilog konja kada su me roditelji vodili u Rake. U mene vam je ovako. Dva tjedna živit u gradu, a onda pobić malo izvan buke u prirodu. A moja dica su ovdje prihvatila svu blagodat prirode. Glavno da nisu u kući. A ovdje ni auta, ni gužve samo priroda, stabla, tamo malo dalje doci i velika ledina di su nam konji. Po cili dan su u igri, veli Elena.

-Živit na selu znači od njega izvući sve ono što možeš za bolji život. Znači, svi resursi od kamena do one škrte zemlje, od ovoga vrta, od one trešnje, jabuke, ako im se daješ, daju ti, vraćaju. U vrtu je sve što nam treba. Imam povremene prihode kada idem negdje raditi, ali ono najvažnije nemamo kredite, nikome dužni nismo. Polako i sigurno idemo u život. Bitno nam je da je obitelj na okupu. Imamo dva konja, a pošto smo i ja i Elena avanturistički nastrojeni imamo i neke ideje kako ih komercijalizirat u turističke svrhe.

Bitno je da ne tražimo ni ja ni ona puno. Ono što imamo to je tu i to iskoristi. Sve ovisi o našemu radu, našoj promoćudnosti. A hvala Bogu imamo sto i jednu ideju. Ne uzdamo se, niti čekamo pomoć države, ne vise nam ovrhe nad glavom. Imamo jesti i piti, imamo za platit režije i to je za sada to. Bitno je da iz Rakića ne idemo nigdje dalje. Okreći se u onome što imaš.

Pa evo, hoćete vjerovati da naša djeca nisu naviknuta, a niti im nedostaju recimo bomboni ili neke slastice. Ako neki prijatelj nešto donese pitaju, jel to zdrava čokolada. Ali zato Neo i Anasta pojedu sve jagode iz vrta, sve trešnje i višnje sa stabala, veli nam Josip.

-Meni moj otac veli, pa ćeri moja tebi je sve ravno izgleda. Sutra će doći škola dici će tribat računala, potrebe će biti veće. A ja kažem. Kada dođu onda ćemo ih rješavati. Sada neka uživaju, a ja ću i moj Josip polako. Prvo sada kuću sredit, malo po malo. Gladni nismo, žedni nismo, priroda nam sve daje. I davat će ako joj se posvetite, a ja i Josip to znamo, veli Elena.

Odvedoše nas Josip i Elena potom do obližnje livade na kojoj su razigrana dva prekrasna konja. Za tili čas mala Anesta bijaše na leđima jednog od njih. Brala mu i neke cvjetove i mamila ga. Zna već što konju treba. Potom je pronalazila jestive puže. Neo je po običaju već bio po obližnjim stablima. Eleni osmijeh nije silazio s lica, baš kao i šutljivom Josipu.

Predivna mlada obitelj u biokovskom kamenjaru tamo gdje plodne zemlje ima, ali se i mjeri u metrima, započela je život. Lagan neće biti, ali sigurno će biti zdrav i duše bogat.

Sretno Maričići.

Braco Ćosić