Jedan imotski kroničar zapisa ovako: I dok je Imotski bio mali Varoš bio je kao škatula šibica , a Imoćani u toj škatuli bijahu šibice. Svatko je svakoga poznavao i svatko je znao što se u susjeda i sumještanina događa u kući. Kuće i stanovi nisu se zaključavale, u svakom trenutku svatko je mogao u svako vrijeme banuti u susjedovu kuću i bijaše tada lijepo primljen. Kao u sebe doma. I još nešto. Svaki dan svatko je u Varošu znao što mu se u susjeda kuha. Imoćani su bonkulovići, osjetljivi na dobru spizu. Oni profinjenijeg apetita prije ručka šetali bi ulicama i po mirisima znali što se i gdje kuha. Eto, znali su cijeli meni u mirisima. I onda bi jednostavno izabrali jelo, banuli s Hvaljen Isus i sjeli za domaćinski stol. I ,dakako guštali. Sutra bi domaćin kod kojega bi se jelo, bio u ulozi onoga koji miriše i onda bi on dolazio kod svoga susjeda. Lijepo, zar ne, zapisa kroničar.
Dakako da lijepo, rekli bismo iz današnje perspektive života u Imotskom ali i naglasili. Nekada bilo, sada se spominjalo. No kako Imoćani drže do tradicija i to onih koji toplinom vežu ljude, a hrana i dobro jelo je jedna od tih navada i dan danas ima kuća gdje ste dobro došli i gdje u svakom momentu možete pojesti nešto lijepo, friško i kvalitetno. I to ne samo one slane, već i slatke izričaje imotske kužine.
Stoga vas vodimo u jedan takav kulinarski hram starog Imotskog, gdje se štednjaci praktički ne gase, a u frižiderima ima samo hladnog pića i jaja, jer se svakodnevno kuha friško jelo. U hram koji ima i prvog laureata u Imotskom u pripravljanju i po kvaliteti i ukusu Imotske carske torte, kultne imotske slastice koja s nestrpljenjem čeka certifikat zaštićene vrhunske slastice. Samo pripomenimo da joj je legendarni kulinarski mag Stevo Karapandža na prvom natjecanju za najljepšu i najkvalitetniju Imotsku tortu predvidio da bi uskoro ta torta mogla biti poznata svjetska slastica.
Hram je kuća poznate imotske obitelji Nikolić na vrhu legendarnih imotskih skalina koji od spomenika Tina Ujevića vode u 92 koraka do onih mirisa koji vabe i otvaraju apetite. Tamo žive 82 godišnja Maja Nikolić izdanak stare imotske obitelji Đamonja, a uz nju pošto je puno vezana uz stolicu veći dio dana je njena kćerka prof. kineziologije u imotskoj Gimnaziji Gaby Škeva. Upravo o njoj je riječ, ženi, majci, profesorici i pedagogu i konačno jednoj od najboljih imotskih kuharica. A da samo znadete da je prije dvadesetak i više godina i pored majke također vrhunske kuharice i autorice čak četiri izdanja prve imotske kuharice Imotski na pjatu, bila s kuhanjem na vi.
-Tako je. Nikada vjerojatno ne bi ni kužinjala i spremala ovih mali milijun jela da mi majku nije šlagiralo tamo s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Ni jaja što se ono kaže nisam znala pofrigati. Majka je kao vrsna kuharica sve to radila, ja učila, studirala. Znači u mojoj 29-toj godini silom prilika ušla sam u svijet kužine. Ništa nisam znala o juhama, tingulima, rižotima, umacima, slatkišima. Rođena sam 1962., a počela kuhati 1992. Vidite da nikada nije kasno za nešto lijepo naučiti, priča nam prof.Gaby i nastavlja.
Paralelno sam učila pripravljati i slano i slatko i voljela sam stara tradicionalna imotska jela, jer ste tu uvijek mogli dati nešto svoga začina. Najvažniji su vam mirisi, što jelo čini plemenitijim. Sreća je svakako što imam divnoga brata Harija danas predstojnika klinike za Dječju kirurgiju KBC Rijeka koji također silno voli kuhati, pa smo nas dvoje u tandemu čuda radili.
Upravo smo trudeći se uz majčinu pomoć nastojali promovirati naš Imotski kroz gastronomiju, vrlo važan segment ljudskog roda. I nadam se da smo uspjeli ponajprije sa četiri izdanja kuharice Imotski na pjatu koja je obišla kuglu zemaljsku i u svaki kutak Zemlje donijela okus i miris Imotske kužine.
Mama je u svom oporavku zapisivala recepte od svoje pokojne mame, none, svojih Imoćanki i nastala je ta knjiga. Moja vam kužina nikada ne miruje, ni po danu, ni po noći. Kada brat dođe recimo u dvi,tri ure iza pola noći, na našem štednjaku se pripravlja neko jelo. Ako banu prijatelji i u to doba, dobro su došli, znaju da je friško i dobro pripremljeno. Niti bi ja mogla skuhati bez svoje matere, niti moj brat bez mene i nje. Mi smo vam kao neko kulinarsko trojstvo koje jedno bez drugog ne štima. Neka on živi i radi u 500 kilometara udaljenoj Rijeci, ali ako se dnevno ne čujemo dvadesetak puta i od toga su devetnaest razgovora o spizi i njenom pripremanju, onda to nije uspješan dan.
On ode na tržnicu, mesnicu u ribarnicu u Rijeci, ja u naše domaće mesnice, tržnicu, ili mi suprug donese moje omiljene žabe, odmah se dogovorimo što će on i mi za danas kuhati. Eto virujte sada bi se bez iti malo treme stavila uz bok najboljih kuhara i pripremila neko jelo veli Gaby.
O prvoj nagradi za najbolju Imotsku tortu Gaby priča:
-Jeste, to mi je najdraža nagrada, najveća satisfakcija, jer tko je pravi Imoćanin znati će što nama znači ta torta. A u Imotsko i dan danas imate vrhunske majstorice, stare izdanke kulinarskih meštara koji rade tu tortu odlično. I kada pored njih dobijete prvu nagradu, e to je uspjeh. Diplomirala sam na kineziologiji, dobivala sam pregršt nagrada u sportu, ali se niti jedna ne može uspoređivati sa ovom nagradom, veli Gabica prisjećajući se prvog natjecanja za najbolju Imotsku tortu održanom u Imotskom.
A na pitanje koje joj je jelo najdraže, Gaby ne dvoji.
-Znadete moj suprug često ide u lov na žabe i kada ih donese onda sam radosna jer ih obožavam, baš kao i domaću dobru pašticadu. Također volim od svinje sve. A svaki dan otvorim našu knjigu Imotski na pjatu i provjerim recept za neko jelo. Ja i majka smo deset godina radili krokanat, jer nam stare Imoćanke nisu htjele kazati pravi recept. Deset godina, znači da bi ga usavršili, a izgleda tako jednostavan.
Za Imotsku tortu smo došli do pred sami vrh, ali još nam nešto malo fali. Svaka gradelada na njoj ima svoju važnost, treba pogoditi kut gdje će se staviti to tijesto. I još nešto, jelo je dobro i koliko se vizualno pripremi. Nikada ne bi pojela nešto, ali i moji ukućani, ako to jelo nije složeno na pjatu, terini ili nekoj drugoj posudi. Ja bi imotsku kuhinju stavila u sam vrh kulinarskog izričaja Dalmacije i Hrvatske. Uostalom vidite i rezultate brojnih naših kulunarskih meštara.
Imam dva sina i stariji Krištof koji je diplomirao fizioterapiju i profinjeni je kuhar i biti će ako nastavi veliki meštar, a mlađi Mate ne zna pofrigati ni dva jaja. Zaključujem, gastronomija je umjetnost, živa je, diše i treba je pratiti i ja je pratim. I da sam onda prije devedesetih imala današnju pamet sigurno bi bila dobra kuharica i sigurno s boljom plaćom od profesorske, veli nam Gaby Škeva.
Braco Ćosić