Novogodišnji koncert Orkestra HNK Split

Novogodišnji koncert Orkestra HNK Split
Djelima Carla Marie von Webera i Georgesa Bizeta, uz nezaobilazne valcere i polke obitelji Strauss, u tri koncerta uoči Silvestrova Orkestar HNK Split pod ravnanjem Nade Matošević Orešković, te uz soliste – flautisticu Andreu Jelavić i klarinetista Antu Jelinčića, uvodi nas u svečarsko raspoloženje
ovogodišnji koncert Orkestra HNK Split

PROGRAM:

C. M. von Weber: POZIV NA PLES, Op. 65

CONCERTINO ZA KLARINET u Es-duru, Op. 26

G. Bizet: CARMEN – Uvertira

G. Bizet / F. Borne: CARMEN FANTAZIJA ZA FLAUTU I ORKESTAR

Pauza

F. von Suppe: LIJEPA GALATEA – Uvertira

J. Strauss Jr.:IM KRAPFENWALD’L – Francuska polka, Op. 336

PAR FORCE – Brza polka, Op. 308

KÜNSTLERLEBEN – Valcer, Op. 316

LEICHTES BLUT – Brza polka, Op. 319

TRITSCH-TRATSCH – Brza polka, Op. 214

IZ PROGRAMA:

Tek u devetnaestom stoljeću valcer ulazi u koncertnu glazbenu literaturu, a prvo takvo djelo skladba je vodećeg njemačkog romantičara Carla Marije von Webera (1786.-1826.), tvorca prve njemačke nacionalne opere, Strijelac vilenjak i inovatora na više polja: glazbene forme, orkestracije, operne glazbene dramaturgije. Poziv na ples (Aufforderung zum Tanz) op. 65, skladana za klavir 1819. godine, prva je skladba u kojoj valcer postaje temom kompozicije namijenjene koncertnoj pozornici. Posvećena Weberovoj supruzi Carolini, skladba je programsko djelo, u kojem Weber glazbom opisuje susret djevojke i mladića u plesnoj dvorani, njegov poziv na ples, njezin pristanak, i na kraju njihov ples. Premda skladba nije pisana za ples, ona je apoteoza valceru i sastoji se od niza zanosnih melodija u ritmu valcera, koje čine formu ronda – rondeau brillante. Orkestraciju skladbe načinio je 1841. godine Hector Berlioz, veliki obožavatelj Weberovih djela.

Weber je i tvorac niza važnih solističkih skladbi za klarinet. Dva koncerta i jedan concertino donose niz inovacija sviračke tehnike koje Weber sklada u dosluhu sa slavnim klarinetistom toga doba, Heinrichom Bärmannom, kojemu posvećuje ove skladbe. Weber prvi uvodi formu skraćenog koncerta, concertina, a ovaj Concertino za klarinet u Es-duru op. 26 skladao je navodno za samo tri dana 1811. godine.

Carmen Georgesa Bizeta (1838.-1875.) ima mjesto u vrhu opernog repertoara i zapadnjačkog glazbenog nasljeđa općenito. Premijerno izvedena u pariškoj Opéri comique u posljednjoj godini skladateljeva života, u ožujku 1875., Carmen nije odmah bila uspješna. Bizeta je prerana smrt spriječila da doživi pravi uspjeh svoje opere, a u ovoj kompletno uglazbljenoj verziji Carmen će u kratkom vremenu osvojiti pozornice cijelog svijeta. Libretisti Henri Meilhac i Ludovic Halévy napisali su libreto prema drami Prospera Meriméea, prateći zaplet drame, ali i uvodeći dvoje likova koje su sami osmislili – likove Micaele i Escamilla, koji su bili nužna protuteža postojećim likovima Don Joséa i Carmen. Bizet za sve njih, kao i za zbor te ostale protagoniste, sklada pregršt dojmljivih melodija, od koji se neke pojavljuju već u uvertiri, odnosno kratkom preludiju koji u nekoliko poteza uvodi u atmosferu i događaje priče, počinjući motivom borbe s bikovima, prelazeći na motiv Pjesme toreadora, i u trećem odjeljku donoseći tzv. motiv sudbine, koji će se pojaviti opet na kraju opere, nagovješćujući smrt Carmen.

Obrade opernih ulomaka i arija u virtuoznim solističkim kompozicijama bile su uobičajene u 19. stoljeću. Bilo iz pera slavnog violinističkog virtuoza Paganinija ili pijanističkog Liszta, bilo onih manje poznatih ali i danas često izvođenih, operne parafraze, briljantne fantazije i slične skladbe na operne teme skladale su se za doslovce svaki instrument i bile omiljen dio virtuoznog solističkog repertoara. Bizetova Carmen otkada je nastala obrađivana je u skladbama raznih skladatelja. Jedna od ovih virtuoznih inačica je Fantaisie Brillante sur Carmen flautista i skladatelja Françoisa Bornea (1840.- 1920.), prvog flautista opere u Bordeauxu i eksperta tehničkih mogućnosti flaute, koji Bizetove melodije vješto pretvara u virtuozne kaskade flaute, dajući fatalističnoj atmosferi Carmen zaigranu i svijetlu kvalitetu.

Novu životnu energiju u devetanestom stoljeću bečkom će valceru ucijepiti skladatelji obitelji Strauss. Johann Strauss stariji, „dionizijevski virtuoz“, „demon bečke glazbe“ kako ga je opisao Richard Wagner, i njegovi sinovi, a posebno Johann Strauss mlađi (1825.-1899.), koji će zamijeniti će svoga oca na tronu bečkog valcera i postati novi priznati „kralj valcera“. Njegove poletne i inventivne melodije, sjajne orkestracije i svježina njegovih tempa unose novu svježinu u plesnu glazbu Beča…