NEPOVRATNO UNIŠTENJE: Kad budete svjedoci dohranjivanja plaže, pogledajte morsko dno

Od 1960. do 2000. godine, u samo četrdeset godina, intenzivnim građenjem zauzeto je pet puta više obale nego što su učinile sve prethodne generacije zajedno (!). Bilo bi zanimljivo vidjeti i podatak koji govori o nastavku betoniranja obale i nakon 2000. godine, otkad je, mnogi će se složiti, situacija još i gora, ali, nažalost, do takvog podatka se trenutačno ne može doći.

OBALA SUNCA

Ima primjera iz kojih možemo učiti i ne ponoviti ih, pa je stoga još više začuđujuće kako nastavljamo istim smjerom. Vjerojatno najpoznatiji primjer je španjolska obala, koju su nekad zvali Obalom sunca (Costa del sol), a danas je mnogi više zovu drukčijim nazivom: obala betona. Nadalje, alarmantan je podatak iz Libanona, gdje se procjenjuje da je tek 20 posto obale ostalo u izvornom stanju.

Najdrastičniji primjer uništavanja staništa u Hrvatskoj je nasipavanje obale, prilikom čega se direktno i nepovratno uništavaju sve životne zajednice u priobalnom području. Navodi se čak i da posredno, zamuljivanjem okolnog mora, dolazi do degradacije zajednica fotofilnih alga zbog smanjenja osvijetljenosti.

Da ne raspravljamo o betoniranju obale jer, pretpostavljam, da je svakome jasno kako je nakon toga morski okoliš sa svojim živim zajednicama nepovratno uništen, recimo nešto o nevinom dohranjivanju plaža.

Kao prvo, zašto se uopće plaže nadohranjuju nekim materijalom (pijeskom, šljunkom, ako je sreće, a često i različitim građevinskim otpadom)? Jer je plaža nestala utjecajem vjetra i mora, što znači da plaže na tom mjestu nije nikada ni bilo. A gdje je nestao taj pijesak i šljunak? U okolini plaže.

Dakle, svake godine šleperi i šleperi različitog materijala nasipavaju se u more i što mislite što još živi oko takvih plaža? Zasigurno ne one vrste biljnog i životinjskog svijeta koje su nekad tamo živjele, već isključivo one vrste, mali broj njih, koje se mogu adaptirati na takve uvjete života.