Najljepša priča zadarskog „Wings for Life“: Zadranin Alan Sorić predvodit će najmanje 409 trkača iz grupe „Tanjina knjiga radosti“

 

„Trčat ću za moju Tanju koja mi je bila najveća nagrada u životu.” Kada u nedjelju, 8. svibnja, iz 34 svjetska grada na svim kontinentima starta humanitarna međunarodna utrka „Wings for Life”, u dalekom švedskom Kalmaru dvoje trkača krenut će za jednu Zadranku. Trčat će, kako i geslo utrke kaže, za one koji ne mogu. I neće biti jedini.

Prijatelji, rodbina, poznanici, pa čak i slučajni prolaznici kojima se na putu do radnog mjesta znala nasmiješiti i pozdraviti ih, tu su vedru i mladu Zadranku koja nije stigla proslaviti 35. rođendan znali kao Tanju. Oni koji su je bolje poznavali, znali su da se prezivala Oštrić i da je radila u banci. Govore kako je bila lijepa, vježbom istesanog tijela, uredna i kako je pazila što jede. Pričaju o njezinom zlatnom osmijehu i sjajnim kockama vedrine koje je unosila u tuđe živote. Govore kako su je neizmjerno voljeli i ima ih neizmjerno puno više od para švedskih trkača.
Njih 409 do sada prijavljenih u četvrtu najmasovniju skupinu na svijetu koja će trčati na „Wings for Life” u Zadru – grupu „Tanjina knjiga radosti” – predvodit će 37-godišnji Zadranin Alan Sorić, Tanjin partner i ljubav njezinog prerano okončanog života.

„Trčat ću za Tanju i sve ono što je unijela u moj život, i to ne samo meni. Mnogi su potaknuti njezinom pričom mnogi počeli paziti na svoje zdravlje i prehranu! Počeli su trčati i kretati se. Istinski vjerujem kako mi je Tanja bila nagrada za sve dobro što sam u životu napravio. Trudio sam se biti najbolji mogući čovjek, a život mi je zaista svašta priredio. No, zahvaljujući Tanji vjerujem kako sam dobio više nego većina ljudi koje znam”, tvrdi inženjer građevine iz Zadra kojemu je ljubav prema Tanji, koju je iz dragosti zvao moja Mala ili Zlato moje milo, podarila pjesništvo i koja ga je, kako sam kaže, naučila ljepoti življenja nakon što se vratio iz Zagreba. Okolnosti su bile tragične: ostao je udovac s dvoje malodobne djece i život je u Zadru pokušao graditi iznova.
„U to vrijeme stvarno nisam puno očekivao od života. Vratio sam se u Zadar sa svojim dečkima i život je tekao dalje. Rasla su moja prijateljstva sa dobrim dušama koje su me okruživale. A bilo ih je masu, danas još i više”, priča Alan.
Upoznali su se na koncertu sjećanja na Tomislava Ivčića prije tri godine u Arsenalu. Bili su u društvu zajedničkih prijatelja i ništa se posebno nije dogodilo.
„Zajedno smo pjevali i veselili se. Nisam imao nikakav osjećaj kako bi mogli biti u vezi”, prisjeća se večeri upoznavanja. Istinsku Tanjinu dušu osjetio je kada mu je neočekivano donijela pogaču i mlijeko jer je tako poželio, ili kada se jednom prigodom prisjetio pokojne supruge. Bilo mu je teško, sjećanja na prijašnji život su navirala, a Tanja mu je prišla pruživši prijateljsku utjehu i nježnost. Bliskost se razvijala sve dok jedan čvrsti stisak ruke nije označio početak nježne ljubavi. Tu su večer proveli zajedno otvoreno pričajući o svojim životima. Alan je nakon smrti supruge nastavio život s dvoje svojih dječaka u Zadru u roditeljskom stanu, dok je Tanja u vrijeme njegovog života u Zagrebu pobijedila Hodgkinov limfom. Oboje su bili borci i nisu puno marili za komentare. Dvije i pol godine proveli su u vezi; u stanu s Alanovim roditeljima i djecom. Neopterećeni, u ljubavi i iskrenom odnosu od prvog trenutka. Njihovu sreću odnio je trenutak kada je Tanji dijagnosticiran sarkom. Iscrpljujuće liječenje na trenutak je donijelo nadu, ali opaka bolest pri kraju joj je oduzela i mogućnost kretanja. Njezin život se nepovratno ugasio. Slike su ostale: osmijeh na licu i u njezinim najtežim trenucima kada je tješila Alana.
„Kada je plakala, bilo je to od sreće. Govorila je: sretna sam zbog svega u životu, a znala je da umire i to u mukama koje ne mogu ni zamisliti. Ako bih rekao kako mi strašno nedostaje, zvučalo bi mi banalno. Nemam prave riječi”, priča Alan. Ono što je tada osjetio, opisao je na facebook stranici: „Ono što osjećam ne piše u nijednoj knjizi na svijetu. Nijedan film neće nikada moći dočarati ovo unutra. Moje je Srce iščupano. Moja je Duša iscipelarena”.
I danas isto osjeća, ali mu i sjećanje na Tanju svakodnevno puni srce. Prije dvije godine Tanja je bez priprema trčala 10 kilometara na „Wings for Life”, a Alan o trčanju nikada nije ozbiljno razmišljao. Ove godine će trčati umjesto nje i njihova priča bit će neizostavni dio jedne humanitarne akcije koja je od ideje prerasla u pokret i događaj koji prati cijeli svijet.

„U meni se nešto probudilo. Počeo sam voditi brigu o prehrani i zdravlju, a također i redovito vježbam. Kako moja Tanja ove godine neće moći trčati ovu čudesnu utrku, ja ću je, prvi put u životu, trčati samo za nju! Uz mene će trčati i mnogi kojima je obilježila živote na svoj, rekao bih, riječima neopisiv način”, poručuje Alan. Utrka „Wings for Life” prikupljena sredstva koristi za financiranje znanstvenih i kliničkih istraživanja čiji je cilj izlječenje ozljeda leđne moždine, a to je još jedna poveznica s Alanovom i Tanjinom pričom.
„Mi smo vodili bitku koja je baš bila vezana za kralježnicu. Bilo je to manje od mjesec dana uoči prošlogodišnje utrke na kojoj nije mogla nastupiti. Operirali su je dva puta i dali kemoterapiju. Čak su u kolovozu uoči treće operacije liječnici govorili o mogućnosti izlječenja. No, to je podmukla bolest koja se sakrila. Nije moglo biti gore. U dva mjeseca se razvila i pritisnula joj leđnu moždinu. Nije mogla hodati. Završila je u bolnici i svemu je brzo došao kraj”, prisjeća se. Za lipanj su planirali vjenčanje i sastavljali listu pjesama i izvođača koje će slušati u društvu svojih prijatelja. Ista lista vrijedila je i za sprovod. Bilo je najmanje tisuću ljudi, svih onih kojima je Tanja podarila svoju neiscrpnu energiju i životnu sreću. Dvije i pol godine ranije u trenutku kada je Tanja trebala izaći iz Alanovog automobila i kada je rukom krenula otvarati vrata, Rihannina pjesma „Stay” (Ostani) sudbinski ih je zauvijek povezala. Jedan Balaševićev „Ringišpil” bio je oproštaj … „Bez tebe drveni konjići tužno stoje, dođi, iz plave boce se pojavi, bar jednu želju ispuni i dodaj svijetu malo boje, Čudo moje”.
Potaknuti Tanjinom pričom počeli paziti na svoje zdravlje i prehranu i počeli trčati i kretati se, bilo bi super!

Facebook „Tanjina knjiga radosti”
Sve zajedničke trenutke, o kojima bi Alan mogao pričati danima, nastoji sačuvati kao dokumentirane emotivne dragocjenosti na facebook stranici „Tanjina knjiga radosti”. Zajedničke fotografije, misli, osjećaje, pa čak i video zapis iz 8. ožujka 2013. godine s koncerta posvećenog Tomislavu Ivčiću u zadarskom Arsenalu kada su se upoznali. Alan pamti sve datume, sve detalje. Zapisuje ih i objavljuje zajedno sa svima koji vole Tanju. „Neka sve lipo što imate mojoj Maloj za reći bude na jednom mistu!” – sažeo je Alan suštinu svog i Tanjinog facebook spomenara.
„Sjednem navečer i pišem; sve osjećaje i svega što se sjetim. To je hrpetina osjećaja”, priča Alan. Facebook stranicu posvećenu Tanji i njihovoj ljubavi do sada je lajkalo 2745 osoba, a neke objave čitalo i preko 20 tisuća.

Humanitarna fešta u Varoši
Alanova i Tanjina priča zabilježena je i na Dnevnik.hr, a tu je prenesenu objavu na facebook stranici „Tanjina knjiga radosti” vidjelo preko 40 tisuća osoba. Nakon toga rođena je ideja o humanitarnoj akciji uz utrku „Wings for Life”. „Sasvim spontano i bez prevelikih očekivanja”, kaže nam Alan.
„Kada sam sastavio tim za trčanje, računao sam kako će nas biti 30, 40 ili 50 ljudi. Odjednom, govorimo o 409 prijavljenih i ljudima u Švedskoj. Isto je i s humanitarnom akcijom koju provodimo za zadarski Centar za onkologiju. Okupit ćemo se na Forumu od 10 sati i na štandu uz pomoć volontera prikupljati donacije, potom ćemo trčati, a od 18 sati u caffe barovima Kult i Dišpet u Varoši imati veliki humanitarni party”, poziva Alan sve Zadrane na slavlje i druženje. Prikupljena sredstva namijenjena su kupnji aparata za interoperativno zračenje, odnosno cjelovito liječenje onkoloških pacijenata u Zadru. Riječ je o skupocjenom medicinskom aparatu, ali njegov je značaj za oboljele, njihove obitelji i prijatelje – nemjerljiv.
„Takav je aparat dao Tanji deset godina života nakon što je oboljela od Hodgkinovog limfoma. U tom je vremenu stigla pozitivno utjecati na sve oko sebe. Sve što imamo od materijalnih vrijednosti ne govori ništa o nama. Kuća, automobil … Ali, kada jednog dana odemo, ostaje ono što drugi osjećaju o nama. Tanju su svi voljeli i to je ono što je nam je svima dala. Ljubav, optimizam, neopisivu životnu vedrinu, neopterećenost, prepuštenost, mir i dobrotu”, sažima Alan smisao akcije.

Alanovo i Tanjino „Putovanje života”
„Pišu mi ljudi, javljaju se, ja ih većinu ne poznajem, ali oni svi znaju o čemu govorim. Sve su to poruke koje me fasciniraju svojom izravnošću, otvorenošću i osjećajem. Ali i među takvim porukama, neke su posebne”, prenosi nam Alan sadržaj s facebook stranice navodeći jednu akciju koja ga je duboko dirnula. Dobio je poruku, kako kaže, od drage Tihane Magaš, profesorice u Tanjinoj i njegovoj Gimnaziji – iz „Nazora“.
„Pita me hoćemo li nešto organizirati s njezinom ekipom učenika s kojima stvara projekte kojima sam se oduševio. Da hoćemo li?! Nego što” – prihvatio je Alan.
„Uglavnom, ekipa je radila izložbu. Deset edukativnih panela o razlozima putovanja od prapovijesti do danas, potom izložbu stvari koje su se mijenjale kroz povijest, a na kraju i knjižicu životnih putovanja u kojima se nalazi niz razgovora koji su učenici vodili s putoholičarima diljem svijeta, ali i ljudima čiji su životi obilježili druge živote i ostavili neizbrisivi trag dobrote i ljudskosti”, govori Alan te navodi kako ga je profesorica Magaš tražila da ispriča svoju priču o putovanju života s Tanjom te da taj razgovor bude u knjižici.
„Jedan panel na izložbi bio bi posvećen Tanji, tvojoj Maloj i svemu dobrom koje je ona pokrenula” – rekla mu je. Alan dalje priča: „Sljedeća scena; sjedim u mojoj gimnaziji u knjižnici s dvadesetak ultra mladih ljudi koji su, na moje totalno oduševljenje, iskreno zainteresirani za priču o savršenoj ljubavi kakvu oni još vjerojatno ne mogu ni zamisliti, o snazi o kakvoj se čita u knjigama, o životu, energiji, zdravlju, bolesti, smrti, vremenu, pa čak i nekim škakljivim temama koje nisu za javnu objavu. Ili, o tuzi i radosti. O smislu. Svemu. Ljudi u najvažnijoj fazi formiranja koji se bave toliko pozitivnim temama, na način koji je dovoljno ambiciozan, a nimalo pretenciozan … Ma, čudo. Čudo i gotovo”.
Izložba se održala od 7. do 22. travnja u crkvi sv. Dominika u sklopu Županijskih dana, a od 3. svibnja darovana je Vukovaru za Dan grada.

Izvor i foto: zadar.travel