Na kavi s Petrom Malbašom

Ljeti u svom kraju, kao i inače u životu, posebno je aktivan i radišan u fotografskom, snimateljskom, promocijskom i svekolikom radu uzorni športaš, umjetnik i dugogodišnji snimatelj HTV-a – Petar Malbaša.
Sinjanin, ratni snimatelj i autor nekoliko dokumentarnih filmova o Domovinskom ratu, kao i filmova o životu naših ljudi u cijelom svijetu, dobitnik je osobne nagrade Splitsko-dalmatinske županije i mnogih drugih priznanja za koje kaže da su dio njegovog života, te doprinos boljem i pravednijem društvu u kojem živimo.

U cetinskom kraju kroz kolovoz i rujan prodefilira na stotine tisuća, posjetitelja, gostiju, turista, vjernika, prijatelja ovog pitomog kraja. Njihove impresije, želje i razmišljanja na svoj način kamerom bilježi naš sugovornik koji s velikom dozom profesionalizma obavlja javni posao, pa tako i razgovor za naš Terracon News.
Petre, mi koji te dobro poznajemo uvjereni smo u tvoj predani rad i kvalitetni rad, pratiš sva zbivanja u cetinskom kraju, pa nas zanima tvoje mišljenje – alka nekada i ova u slobodnoj Hrvatskoj.
– Moram kazati da je ove godine punih trideset godina da se svakog kolovoza nađem na alkarskom trkalištu i pratim sva zbivanja u svezi nje, bilo s foto aparatom ili kamerom. U vrijeme bivše države alka je bila ipak nešto drugačija, ali tada je bio i drugačiji medijski prostor. U ta vremena, tamo 85. godine, nije se smjelo pisati protiv alke ili nekoga od članova društva, ali danas u jednoj demokraciji, kada smo postali slobodni i neovisni, ipak je to nešto drugačije. Kako dolazim kao čovjek iz medijskog prostora, jako dobro poznajem situaciju u njoj, te bi istaknuo kako mi nije drago što pojedini medijski djelatnici uzimaju sebi za pravo, u ove veličanstvene dane obilježavanja 300 godina od pobjede u cetinskom kraju, pisati loše stvari. Ja bih to usporedio s obitelji u kojoj imamo oca i majku. Bilo bi ružno kada bih ja vama pričao protiv svoga oca, a svi smo mi grešnici. No, ja razmišljam, za mene je moj otac najbolji otac na svijetu ili moja majka. Tako je i ovdje. Mi Sinjani, ne da moramo čuvati i njegovati taj pokretni spomenik kulture kao što je Sinjska alka, možemo biti i ponosni zato što su sve te uprave kroz više stoljeća ipak sačuvale tu našu alku.
Poznato je kako je Sinj i cetinski kraj širokog srca, gostoljubivost je prisutna u svakoj kući, rado dolaze gosti i prijatelji kod svojih poznanika Kako vi o tom razmišljajte?
– Pa vidite, ljudi koji su sa strane, Rijeke, Dubrovnika, Karlovca ili Siska, Petrinje ili Melbournea, Sidneyja i drugih svjetskih metropola, oni ne doživljavaju alku i ovaj folklorni izričaj kao mi Sinjani.

Na primjer, ja najviše guštam vidit alkarsku povorku kada ide ulicama Sinja i kada su dominantni oni zvukovi bubnjeva i kad vi čujete ona kopita od konja. Tog dijela nema na trkalištu, alka na trkalištu je nešto drugo, taj sami šušur najviše doživljavam od jutarnje budnice sa zvukom mačkula sa stare drevne utvrde, i kada se svi ti gosti koji se sliju na sinjsku pijacu, i kad u jednom kadru vidimo cure u narodnim nošnjama, pa ukrašenu kočiju s prekrasnim konjima koja s ponosom prolazi ulicama Sinja, onda je to jedinstveni doživljaj na svijetu, te mi srce zaigra i vratiš se 300 godina unatrag i zamišljaš, pa Bože, kako je to bilo kad su se naši Sinjani, vitezovi, borili protiv osvajača i u to vrijeme borili se za slobodu.
Poruka gosp. Malbaša…
– Razmišljam kako bi cijeli hrvatski narod trebao otići na duhovnu obnovu, nažalost, nestalo je kulture dijaloga niti u obitelji, ne poštivamo više niti prave prijatelje, a i sve ih je manje i manje, nažalost, mi smo svi razjedinjeni. Zaključio bih s rečenicom da svi moramo više pokazati ljubavi i tolerancije jedan prema drugom i čuvati ovu našu malu domovinu koja je prelijepa i onda bi sve bilo drugačije.
Zahvaljujem na razgovoru.
– I ja se vama zahvaljujem.
Više u kategoriji: život
D. Šabić, mag. nov.