Motorom do Himalaja – može gore

Hotel bez premca

Mrak je taman pao kad smo naišli na nekakav objekt oko kojega ima mnogo kamiona. Parkiramo se i silazimo s motora i poviše ulaska u taj objekt piše Hotel AWAMI. Ulazimo u prostoriju od nekakvih 100 m² bez ikakvih pregradnih zidova, pod prekriven tapetima, na plafonu mnoštvo ventilatora, dok je s lijeve strane šank gdje se prodaje piće i hrana.

Prilazim prodavaču i pitam ga možemo li tu prespavati, no kako ne razumije engleski, krene pantomima i shvati me klimajući mi glavom lijevo, desno ozbiljnog izraza lica kazavši da ništa od spavanja u ovom hotelu. Okrenem se oko sebe i vidim 10-ak ljudi koji su se već smjestili na svoje tapete i pripremaju se za spavanje. Međutim, čovjek nas je odveo izvan hotela i pokazao mjesto gdje možemo jesti i spavati i tako je i bilo. Tu su nam donijeli tri tanjura nekog gulaša, kupili smo i teglu krastavaca, parkirali s jedne strane motore, tako da nam s druge strane ostane zid, izvadili vreće za spavanje, nož u ruku i čekaj jutro.

Bili smo strašno umorni tako da nam nije smetao miris fekalija s mjesta preko puta nas koje je bio udaljen samo 15-ak metara. Tamo se nalazio vanjski zid tog hotela i vjerojatno tu na istom mjestu svi gosti tog hotela uz taj zid vrše nuždu jer jednostavno nema sanitarnog čvora ni unutra ni van hotela. Odmah uz taj zid je stajao zeleni vrč, pretpostavljam s vodom, tako da smo se tu mogli i oprati, ali s lijevom rukom nakon obavljene velike nužde.

Šou se nastavlja

Čim je svanulo probudio sam se, a oko očiju i na usnama je bilo dosta pustinjskog pijeska. Nadao sam se to da nije bio pijesak iz wc-a na otvorenom, a do mene je spavao neki lik koji vjerojatno isto nije mogao spavati u hotelu, pa mu je za dobro poslužio naš zaštićeni prostor s motorima i zidom. Odmah smo sanirali štetu na Labaševoj Yamahi i zalijepili žmigavac, izravnali manicu mjenjača i krenuli dalje. Dok smo vozili prema Indiji mislio sam: Samo da izađemo iz ovog Pakistana” i pitao se može li biti gore – gađaju nas kamenjem, ne daju nam da spavamo s njima u istoj prostoriji i spavamo 15-ak metara od njihovog wc-a.

Dok ste pod krovom Pakistana…

I dok sam se to pitao, ubrzo je stigao odgovor. Bilo je oko 09:20, a ispred nas su bila četvorica naoružanih vojnika, tražili su nam putovnice i sve je izgledalo kao još jedna u nizu kontrolnih točaka. Jedan od njih otišao je s našim putovnicama u jedan malo veći objekt odmah uz cestu i nakon 15-ak minuta došao je drugi vojnik i naredio nam da siđemo s ceste i da uđemo u dvorište tog objekta. To smo i napravili, a oni su nam pokazali mjesto gdje da parkiramo i mjesto gdje da sjednemo. Vidio sam da se nasuprot nas nalazi još jedan jako veliki objekt koji mi je ličio na vojarnu, bilo je mnogo vojske i svi su bili naoružanu u dvorištu preko puta nas.

Nakon 15 minuta, tj. ukupno 30 min zadržavanja Georg je pitao jednog od vojnika da nam daju putovnice jer moramo danas do mraka napustiti Pakistan i ući u Indiju. Među njima je bio jedan u civilu koji je pričao engleski i odgovorio je Georgu da ne možemo dalje i da se vrati na svoje mjesto. Odjednom je izašao jedan civil ili vojnik koji se presvukao u civilnu haljinu, objesio tranzistor oko vrata, razvukao mu antenu i upalio muziku. Nešto mi se obratio na svom jeziku i pozvao me unutar prostorije. Otišao sam za njim misleći da će mi dati putovnicu, međutim, on me doveo do wc-a koji je imao čučavac i tuš te mi je prevoditelj rekao da se odem tuširati. Zbunjen sam mu se zahvalio i krenuo natrag do kolega. Prevoditelj je rekao: Molim vas, idite se tuširati, pa idemo spavati”pokazujući mi prostoriju s krevetom i upaljenim ventilatorom na plafonu. Nisam ništa odgovorio nego ubrzanim korakom došao do kolega te im objasnio što mi se upravo dogodilo. Prevoditelj je došao do nas i ponovno nam ponavljao da se odemo tuširati i da idemo spavati.

Georg im je odgovorio: Mi smo naspavani, nismo umorni i tuširat ćemo se večeras u Indiji”.

Nije lako biti novinar

U jednom trenutku došao je onaj gospodin koji nam je na početku uzeo putovnice i sjeo nasuprot Helge, maknuo joj maramu s glave i počeo je dirati po kosi. Na to je Georg uhvatio ovoga za ruku i maknuo je s Helgine kose, vojnici su se isto prepali, svi smo skočili na noge, pa je situacija u trn postala napeta. Prevoditelj je objasnio da ovom nije jasno je li to ona ili nije i da u putovnici ima crvenu kosu, a da je sada crna. Situacija se smirila i dalje smo morali čekati.

Bilo je dosta mučno ne znajući što će biti s nama, nema signala za mobitel u cijelom Pakistanu, totalno si bespomoćan, mnogo vojske naoružane oko tebe, a tad je već bilo prošlo 8 sati od našeg zadržavanja. Sjetio sam se novinarske iskaznice Slobodne Dalmacije koju mi je dao moj prijatelj Željko ako mi kada zatreba i to nas je spasilo. Rekao sam im da smo novinari i da nas u sljedećem gradu Lahoru čekaju naše kolege novinari. U kratkom vremenskom roku su nam vratili putovnice, propustili nas dalje, ispričali se i rekli što odmah nismo kazali da smo novinari.

Kuhinja s 5 zvjezdica

Pun gas po jako lošim cestama Pakistana, jedva čekamo Indiju, ali već lagano pada noć i, nažalost, ni danas nećemo stići izaći iz ovog Pakistana. Opet stajalište za kamione, opet hotel i opet ne daju da tu spavamo. Naručili smo večeru, nisam mogao odoljeti, a da ne uđem u kuhinju i slikam kuhara. Kad sam vidio kuhinju i kuhara, blagoslovio sam svaku kunu koju sam potrošio na injekcije protiv kolere, trbušnog tifusa, hepatitisa itd. Zamolio sam mogu li ga slikati, rekao je da pričekam, nekom krpom obrisao masnoću sa zida, namjestio se i onda je nastala legendarna slika našeg kuhara iz Pakistana. Kad smo večerali, išli su nam pokazati gdje možemo spavati i rekli smo da ne treba jer znamo gdje su nas zadnji puta smjestili tako da smo sad odlučili sami naći smještaj za prespavati.

Udaljili smo se par desetaka metara od hotela, složili motore s jedne strane, a s druge strane je bio kraj nekog parkinga te je tu bio i veliki pad od neka tri metra. Uzeli smo vreće za spavanje, prije se dobro namazali sa sredstvima protiv komaraca, popili par gutljaja viskija koje su meni, neiskusnom, Georg i Labaš stavili u kufer da ga prošvercam. Na svu sreću, nisu otkrili da u kuferu imam tri litre pića Ballantines. Nakon zaštite protiv komaraca i unutarnje dezinfekcije otišli smo na spavanje.

U srcu – fekalija

Cijelu večer su se neki divlji psi klali odmah ispod našeg zida, a ja sam bio toliko umoran da sam sâm sebi rekao „Baš me briga, cijepio sam se protiv bjesnoće, može me samo jednom ugrist, jer nož je u ruci” i nastavio spavati.

Ujutro su nas probudili vozači kamiona koji su u rukama imali plastične boce vode i tjerali su nas s mjesta gdje smo spavali. Taman sam pomislio „Ala ovih Pakistanaca, samo nas nešto šikaniraju”, kad ono – imali smo što za vidjeti. Oko nas su sve bili ostaci velikih nužda, „mine” na svakom koraku. Valjda je to tako kad sâm tražiš mjesto za spavanje, izgleda da smo spavali baš na mjestu otvorenog wc-a. Mogu mislit što su ti ljudi mislili o nama… „kakve životinje, gdje spavaju, kako su samo šporki itd”.

Quetta

Došli smo blizu grada Quetta, to je glavni grad Balochistana i ponovno kontrolna točka. Tu nam je vojska rekla da ne možemo dalje dok nam ne dođe oružana pratnja. Nakon 30 minuta došao je jedan pick-up koji je u kosu imao jednog vojnika s kalašnjikovom i stigao je jedan motor od 50 cc s dva vojnika.  Stao sam kako bi slikam tablu gdje je pisalo „Vozite na vlastiti rizik”.

Krenuli smo vozeći se otprilike 25km/h. Teroristi napadaju samo vojsku i policiju, a mi smo bili u konvoju koji se kreće max. brzinom od 30km/h, znači da smo laka meta.

Štoviše, svakih 10 km čekamo po 20 min. da nas preuzme duga ekipa. Sjećam se, treća po redu izmjena je bila najjača. Motorist je skrenuo na pazar, kupio 2 kese krumpira, objesio na prednje štitnike motora, vratio se s tržnice i onda smo krenuli dalje. Quetta je veliki grad, ali na ulicama se osjeća velika bijeda, postolar na ulici sjedi uza zid na otvorenom, ispred sebe je izložio ispečene komadiće automobilske gume koje vam stavlja na cipele ili šlape kad vam se istroši đon. Tek kad smo došli kući uočili smo da je na jednom punktu gdje smo čekali razmjenu vojne patnje neko pucao u našem smjeru jer je iz vreće s pijeskom iz mitraljeskog gnijezda ispred nas upravo curio pijesak iz jedne vreće koja je bila pogođena metkom prije tek nekoliko trenutaka.

Prošli smo 60 km vojne pratnje, organizirali su nam i ulijevanje goriva pod vojnom zaštitom i napokon smo krenuli dalje. Ušli smo u planinski dio Pakistana, u područje Waziristan, koje je jako opasno jer su teroristi prije samo par mjeseci na tom području oteli veliku skupinu pakistanskih vojnika.

Uvijek može gore

Dok smo vozili bojao sam se zapitati može li gore, no ipak sam se zapitao i  brzo dobio odgovor.

U najopasnijem dijelu Pakistana u to vremenu mi vozimo glavnom državnom cestom, ali zbog velikih kiša u Indiji i Nepalu velike planinske rijeke odnijele su cestu i jednostavno smo se morali probijati kroz brze planinske rijeke da prijeđemo s jedne na drugu stranu. Bilo je jako teško, pogotovo našem kolegi Labašu koji ima sportski motor koji nije namijenjen za ovakav put, ali ipak je sve prošao uz našu veliku pomoć.

Prošli smo tri rijeke, ali četvrtu nismo mogli nikako. Čak se i kamion zaglavio, Georg je išao pješice da vidi koliko je duboka, ali je rijeka bila toliko jaka da ga je umalo odnijela kad je došao do struka. Donijeli smo odluku da opet moramo ostati spavati 3. noć na otvorenom u Pakistanu.

Taj dan nismo ništa jeli i nismo imali zalihe hrane ni vode. Prišao nam je jedan od vozača kamiona i upitao sam ga imali vode, on mi je pokazao na rijeku, zatim sam uzeo praznu plastičnu bocu vode i opet pantomimom pokusao objasniti da mi treba voda za piće. Okrenu je očima, prišao mi, uzeo tu bocu, otišao do rijeke, napunio i donio mi punu bocu vode za koju sam odmah procijenio da nije za piće, zahvalio mu i kasnije to prolio.

Poslije nam je prišao jedan stariji čovjek, vjerojatno vozač kamiona, jer je osim nas tu ostalo još desetak kamiona koji su bili prisiljeni čekati. Taj stariji gospodin nam je donio 2 šipka i nekako nam objasnio pomoću pantomime da ostanemo tu spavati jer postoji mogućnost da te rijeke više neće biti ujutro, a padne li velika kiša, postoji mogućnost da još više naraste tako da ostanemo li tu gdje jesmo, doslovno nas rijeka može odnijeti.

Pomakli smo se poviše tog mjesta i napravili mjesto gdje ćemo prespavati, bili smo na nekakvih 3.000 m nadmorske visine i bilo je hladno navečer. Skupili smo se sva četvorica i svatko je donio od hrane i pića što je imao, ostali smo svi četvero na pola litre vode za piće, par bombona, nešto kikirikija i 4 keksa, ali zato je bilo još 0.7 dcl Ballantines-a. Skinuli smo mokru odjeću sa sebe, stavili sušiti čarape i hlače i umorni utonuli u san. Tada sam odlučio da se više nikada neću pitati može li gore jer stvarno izgleda da uvijek – može gore.

Ujutro sam se probudio i pored mene je stajao Pakistanac odjeven u bijelu haljinu, nešto priča te mi pruža svoje kožne šlape. Tek sam se probudio, nisam ga razumio, međutim, nakon par trenutaka primijetio sam da je on već navukao jednu moju čizmu i izgleda da se htio mijenjati. Brže-bolje sam mu uzeo svoju čizmu i poklonio mu majicu od KBK-a Terminator.

Gori pod nogama… doslovno i preneseno

Na iznenađenje nas sviju, rijeke više nije bilo, pa smo se brzo spakirali i htjeli što prije napustiti opasan Waziristan. Kako više nije bilo rijeke, mogli smo vidjeti kakvo je dno i po čemu smo vozili dok smo prelazili prethodne rijeke. Dno je puno velikih oblutaka koje stvaraju velike poteškoće kad prelazite preko njih motorom. U jednom trenutku osjetio sam nekakav čudan miris iz svog motora i promisli sam da mi je otišla lamela u mjenjaču jer sam je sigurno spalio. Ipak, lameli nije bilo ništa, to su bili moji ulošci od čizama koje sam stavio sušiti na cilindre od motora i sad sam ih rastopio. Idemo dalje bez njih, s nadom o skorom ulasku u Indiju.

Piše: Željan Rakela

VIDEO