Lijepo je sresti ljude koji brižno čuvaju svoju tradiciju rada, zanate i stare običaje, a posebno ako su oni naslijeđeni od roditelja.
Ona je uistinu samozatajna, skromna i zbog tradicije poslovanja vrlo strpljiva u svijetu svog razmišljanja. I tako iz godine u godinu pa se nakupi njih trideset da draga i simpatična Marija Pralija ljubomorno čuva i oplemenjuje svoj kutak „ispod ure”…
Rodom Bračevići kod Muća željela je nastaviti posao svoje mame koja je tu nedaleko od Dioklecijanove palače vagala i mjerila visinu prolaznika, gostiju, turista, Splićana, malih, velikih, mršavih i onih punijih. I sada, kada bi htjela da ovaj stari zanat netko iz njene obitelji naslijedi, kaže nam, i nema previše sluha od bližnjih. Kada nema kiše i svakim danom osim nedjelje, našu Mariju ćete vidjeti uvijek na istom mjestu, sa stolicom i s današnje perspektive modernog čovjeka „čudnovatom” metalnom napravom za vaganje i mjerenje visine. Došavši do gospođe Pralije ljubazno smo je zamolili za kratku priču koja će možda i mlađe ljude pobuditi na ovakve i slične poslove. Draga Marija je rado pristala (uz uvjet da se izvažem), a nakon toga upalila se kamera i tako je nastala dojmljiva priča…
Video: Teo Peričić