Magarac – simbol dalmatinske tradicije (2.dio)

O magarcu su napisane mnoge pjesme, skladane kompozicije, u čemu se ističe pokojni splitski pjesnik, skladatelj i pjevač ne samo svojih stihova Toma Bebić, primjerice svojom pjesmom „Tutu magare, vrag ti piz odnija‟. Ta se Bebićeva pjesma često vrti gotovo na svim radio-postajama, a posebno na Radio Splitu. Međutim, napisana je i zanimljiva knjiga „Iz dnevnika jednog magarca‟, no o toj ljupkoj životinji napisani stihovi: „Magarci su mudri/ spretni svojim kretom// otporni i čvrsti/, a čedni u hrani// Krsti li te /dakle/netko magaretom//od toga se nikad suviše ne brani!//. “I turističke agencije promiču lik magarca na razglednicama, turističkim prospektima, u raznim monografijama o kojima se može čitati i na web-stranicama, zapravo u svekolikim turističkim promidžbenim projektima. Stručnjaci su dokazali kako se magarac odlično snalazi i u afričkim bliskoistočnim pustinjama, koji je u mnogim iskušenjima svoju postojanost, otpornost, sposobnost i vjernost pružio čovjeku gospodaru u svakoj teškoj prigodi. Otporan je i na sve elementarne nepogode, bez obzira na tlo i elementarne uvjete podneblja. Dokazano je kako ga u tome gotovo ništa ne može iznenaditi, iako magarca svatko na svoj način tretira i zlostavlja kako i koliko god može. Magarca i danas gotovo svatko na svoj način zlostavlja nazivajući ga i pogrdnim imenima, i goneći ga „Ćuš magare!‟, makar je riječ o marljivoj i pametnoj životinji o kojoj bi se i romani mogli napisati, snimiti filmovi, izdati monografije.

U narodu žive tek neke poznate izreke, uglavnom rugalice o magarcu poput ovih: „Ako nemaš magarca, ti si magare‟; „Tvrdoglav si kao magarac‟; „Poslušan je kao magarac‟;„Prošao je bespućem i stazom kojom se ne bi probio i magarac‟;„Tko nema zeta, nema ni magareta‟… Inače, magarac je najpopularnija životinja među djecom, koji dječacima u Dječjoj alki, primjerice u Brnazama u Vučkovića alki u zaseoku Vučkovići te na Brnaškom derneku (sajmu), u povorci ima ulogu konja Edeka. Kad se mališani igraju negdje u Dalmaciji „na magarca‟, onome tko izgubi sudi mu se „Tovar gre, neka gre, što mu daješ osude‟ (neka reve, najjače kao magarac). Mnogi se, nažalost, iživljavaju na magarcu podmećući mu i konjske muhe pod rep što je toj životinji, kažu stručnjaci, bolnije od obadi. No da je magarac zacijelo pametna životinja, osim tvrdoglavosti, što bi se moglo smatrati kao vrlina s obzirom na njegovu situaciju u društvu tijekom povijesti te njegova opterećenja i maltretiranja, svjedoči i izjava jedne Sinjanke u poodmaklim godinama. Ističe kako ju je magarac, kad je imala tek dvanaest godina života, natovaren žitom, tijekom noći doveo u vodenicu na rijeci Cetini na predjelu Mostine u Glavicama kod Sinja. Poslije ju je, noseći brašno na sebi, doveo kući, također na udaljenosti od desetak kilometara. I jedan Sinjani tvrdi da je mlijeko magarice itekako ljekovito svjedočeći kako mu se kćerka izliječila od kašlja kukurikavca, konzumirajući upravo to mlijeko.
I neka sad netko kaže kako magarci i magarice nisu korisni ljudskom društvu, ne samo kao transportne životinje, nego i „proizvođači‟ nadasve dragocjene ljekovite tekućine. Drugo je pak pitanje gdje se sve, kako i koliko koristio magarac, primjerice u Hercegovini, Dalmaciji i Istri, te u inim mediteranskim zemljama prije nekoliko desetljeća dok u funkciji nisu bili moto-kultivatori, traktori, kamioni, automobili. Čovjek je na magarcu često dopremao žito u mlin, vodenicu (mlinicu), na njivu i ljetinu doma, vršio žito na gumnu, a ta je životinja u nekim nerazvijenim i neprohodnim sredinama i danas u službi osnovnog prijevoznog sredstva. Uz to, magarac je poznat kao radišna, skromna, strpljiva, simpatična i mudra domaća životinja koji je oduvijek bio i ostao iskreni prijatelj čovjeku, posebice ljudima u poodmaklim godinama na otocima, koje on donosi doma nakon teška posla na njivi.
Uostalom, magarci su simpatični i zanimljivi i istraživačima zbog društvenog, biološko-životnog te povijesno-sociološkog i drugog značenja, ali i zbog izdržljivosti. Naime, u 20. i 21. st. su se potvrdili i kao izvrsni „glumci‟ u dokumentarnim i igranim filmovima. U zadnje vrijeme su uzbudljive i tradicionalne utrke magaraca, primjerice u dalmatinskim mjestima Pirovcu, Posedarju te u središtu Tribunja tijekom ljetne turističke sezone. Ta popularna natjecanja svaki put privuku više tisuće posjetitelja ne samo mještana, nego i mnoštvo stranih turista, pa mjerodavni tog dijela Dalmacije ističu kako su te manifestacije i značajna dopuna ponude seoskog turizma. Magarci su bili i jesu nezamjenjivi ljubimci djece, ali i najpopularnije, najprivlačnije životinje snimateljima, najčešće fotoreporterima. Oni su od davnina, osim pasa, i najvjerniji prijatelji ljudi.

Tekst i foto: Nedjeljko Musulin