Karike čine lanac: jesmo li u eri antiklasicizma?

Doticati se nekih tema u današnje vrijeme postalo je u najmanju ruku ne odveć pametno, no to ne znači da se o njima treba šutjeti ili ih potpuno zanemariti. Važno je samo… pronaći način… i to je primjenljivo na sve. Neka razdoblja u povijesti književnosti nisu odveć zanimljiva većini, ali to nipošto ne znači da ne čine gradivno tkivo povijesti književnosti. U tom smislu, razdoblje koje premda nije popularno iz današnje perspektive, klasicizam i prosvjetiteljstvo, igra veliku ulogu.

Jezik se rodio, latinština više nije isključivo pismo pismenosti, pa u prvi plan entuzijazmom pojedinaca kao što su Matija Antun Reljković, Andrija Kačić Miošić, Matija Petar Katančić i Tituš Brezovački, dolazi i hrvatski jezik u svoj svojoj šarolikosti, točnije u dijalektima. Turske odmazde više nije bilo na hrvatskim teritorijima, te se postupno razvijala svijest o ujedinjenju hrvatskog prostora, a „zadatak” spomenutih (i drugih) pojedinaca bio je obrazovati i prosvijetliti narod. Ne čini li vam se da je to užasno teško? Mislite li da su onda trebali pisati intrigantnije tekstove od onih poučnih namijenjenih prvenstveno puku? Vjerujte, svaka karika ima svoje mjesto u lancu, tako složenom, a koji se naziva kultura nekog naroda.
Antika predvođena Grcima i Rimljanima, točnije, njihovom kulturom, ostavila je vječni trag na čovjeku, trag koji nismo ni svjesni da „ganjamo” i u ovom modernom dobu. Naime, antički mudraci jasno su definirali kanone ljepote, zakone pjesništva, književnosti, umjetnosti uopće. I da, prema nekima od njih, o ukusima se nije trebalo raspravljati budući da ih određuje čista matematika sa svojim mjerilima proporcije. Jednostavno, ono što je simetrično jest lijepo. Ono što zvuči lijepo i izgleda tako, prema njihovom stajalištu i jest tako. Zato njihova filozofija nije suviše komplicirana jednom kad krenete ulaziti u bit stvari. No, vrijeme je odmicalo, povijest se mijenjala i usporedo s tim svaka sfera ljudskog života i djelovanja. Tako se 18. stoljeće ponovno okrenulo tzv. korijenima civilizacije. Zar su ljudi do tada bili barbari? Što je navelo čovjeka da opet prigrli načela koja su davno napuštena? Razlog je izuzetno jednostavan – čovjekova priroda i dosada. Zbog rigidnih granica, barem kada je u pitanju književna umjetnost, išlo se u izvitoperene izraze koje su pojedini kritičari nekada doslovno okarakterizirali kao „bezumni”, jednostavno, besmislene igre riječi i misli bez ikakve poveznice. Toga je bilo previše, previše kiča, manirizma, objašnjavanja, težilo se pojednostavljivanju svega i vraćanju na „pravi put” – klasici. Međutim, ljudi su se ipak promijenili, zaista modernizirali, ali i ranili se međusobno, pa je iluzorno bilo očekivati antiku u 18. stoljeću. Smiraj se tražio upravo u tim klasičnim, razumskim vrednotama. Međutim, ni nekadašnje granice antike ne mogu ukrotiti ljudsko srce koje je oduvijek težilo tome da zaštiti prvo svoje interese kako se ne bi povrijedilo. U skladu s tim, naša književnost biva podosta vođena nacionalnim aspiracijama, bez nekakvog umjetničkog soka koji bi uzburkao čitatelja. Hrvatski prosvjetitelji žele obrazovati narod, no i sama se pitam, kako naučiti ljude da uče, da vide očima, osjećaju srcem i misle razumom?
Tako dolazimo do onog drugog – dosada. Može li razum savladati srce? U čemu se razlikuje današnja osoba od one prije 300 godina? Nije li pokušaj življenja zapravo pokušaj uspostavljanja ravnoteže u životu? Problem je u tome što svatko ima svoje viđenje te iste ravnoteže. Vremena kojima se iz današnje perspektive divimo i koja i dalje u udžbenicima, tzv. izvorima znanja, nazivamo kolijevkama civilizacije i sl. smo napustili ni ne znajući, prihvaćajući sve veće aberacije od normalnog, od uobičajenog, a apsurda li, od onoga čemu, tvrdim sa sigurnošću, većina teži. Bilo koji odmak od nekonvencionalnog postaje dobar, zanimljiv, atraktivan, vrijedan pažnje, ono obično i pravilno se previđa, pa ne stignemo uživati u ljepoti lista u proljeće, u zalascima sunca, u opojnim mirisima iz prirode, čuvstvima. Tako i slijepci bolje vide i nijemi bolje čuju.
Hrvatska književnost 17. i 18. stoljeća imala je jako velik teret na svojim leđima, naučiti ljude misliti, premda na uštrb neke ljepote koju su u drugim nacionalnim književnostima možda više njegovali, no opet, sve se događa s razlogom, pa tako i lijepa književnost otkriva svoje lice tek pokraj one ne toliko lijepe… što će vrijeme pokazati…

Više u kategoriji: Književnost
Foto: ia700406.us.archive.org
G. Dujmović, dipl. kroat. i ang.