Jozo Andrić: „Vratiti se u vrijeme” u Muzeju grada Trogira

Ovaj nas tjedan očekuje prva lipanjska izložba u atriju Muzeja grada Trogira. Riječ je o izložbi Joze Andrića „Vratiti se u vrijeme” koja će se otvoriti u četvrtak, 2. lipnja 2016. u 20:00 sati.

Jozo Andrić je pripovjedač priča. Pravi. – stoji u predgovoru autora Vladimira Rismonda, koji se pita i – Je li moguće da je Jozo Andrić jedan od posljednjih?
Likovni postav izložbe koja ostaje otvorena do 14. lipnja pripremili su muzejska savjetnica Fani Celio Cega te sam autor. Radno vrijeme izložbenog postava u atriju Muzeja grada Trogira je 09:00 – 12:00 te 17:00 – 20:00 sati.
IZ PREDGOVORA…

Pripovijedanje predstavlja srž svjesnog postojanja. Priče su – kako kaže Richard Kerney – ono što naš život čini ljudskim, pa dodaje: „tek kad se slučajni događaji transformiraju u priču i time uđu u naše sjećanje, mi postajemo sudionici u svojoj povijesti u pravom smislu riječi.” Ovo vrijedi kako za naše zajedničke povijesti, tako i za one pojedinačne koje pripovijedamo sebi samima, pokušavajući putem priče dokučiti tko smo i koja je naša uloga u stvarnosti. Priče se, prema tome, nalaze svuda, a važno je primijetiti kako njihova struktura nema nikakve veze sa stvarnim iskustvom našeg postojanja; ono je rascjepkano i sastavljeno od događaja koji su neponovljivi, pa zato rijetko ili nikada vezani nužnošću, odnosno smislom. Pripovijedanje, pak, uspostavlja odnos nužnosti među sastavnicama ljudskog iskustva, sažima ga i daje mu smjer. Zato je vrhunski pripovjedač sposoban iskustva čitavog jednog života (ili čak više njih) skupiti u jedinstvenu pripovijest, ne ostavljajući u njoj nepotrebnih praznina, te tako stvarajući priču koja nadrasta njega samog. Poneki ide još dalje, pa u priči sažima iskustvo univerzalnog postojanja, da to iz perspektive jednog pogleda. Haiku poezija predstavlja jedan vid takvog pripovijedanja.
Manje je poznato, ali vizualne umjetnosti također su pripovijedanje; slikarstvo se čak i rodilo u formi pripovijesti koja je putem slike našla oblik prihvatljiviji od onog verbalnog. Pa ipak, bila je to pripovijest, baš kao što svaka umjetnička izrađevina do danas predstavlja ništa drugo nego priču. Neki bi rekli da može biti i tekstom, ali to je već drugi razgovor. Netko bi ovdje također mogao pitati kakvo je to pripovijedanje predstavljeno slikom barke u uvali ili mrtve prirode na stolu? Odgovor je jednostavan: ako je na slici prikazana samo barka ili par komada sira uz bocu vina, onda to i nije drugo nego slika barke, odnosno sira i boce vina. I kao takva je puka empirijska činjenica, dakle bezvrijedna je. Nedostaje joj ono „prije”, ali i ono „poslije” motiva, odnosno ono što čini priču. Nedostaje joj – ako tako postavimo stvari – i ono „drugo” što nije barka, sir i vino, ali ih preobražava u iskustvo univerzalnog postojanja. Netko treći bi, opet, mogao pitati kako je moguće u jednoj jedinoj slici, uokvirenoj četirima stranama kadra, sažeti baš sve to „drugo”, to što nisu barka, sir i vino, a da pritom ne izostavimo ni barku, ni sir, a ni vino?
Tu počinje umijeće slikarstva, ali ovom prilikom nećemo govoriti o njemu. Dva su razloga. Prvo, nećemo govoriti o umijeću slikarstva zato što se suvremene tehnike i slikarske tehnologije već odavno ne ustanovljavaju u vidu pripovijedanja. A nekada jesu. Drugo, suvremeno slikarstvo jako puno govori, štoviše gotovo da ništa drugo i ne radi, ali ne proizvodi priče. Ono proizvodi tekstove, a tekstovi nisu nužno i priče. Kako prepoznajemo tekst? Tako da mu nalazimo kontekst – kao što dobro znaju semiotičari – pa stoga suvremene slikarske tekstove smještamo u najrazličitije kontekste (medijske, žanrovske, stilske, ideološke, institucionalne, diskurzivne, mitske…), te im tako dajemo smisao. Ipak, rekli smo već, tekst nije nužno i priča: prvo, predstavlja bilo koju vrstu koherentnosti koju analitički provjeravamo s obzirom na kontekst, dok drugo, pretpostavlja kontinuirani proces promjene jednog stanja u drugo. Tekst može (neki kažu: mora) biti otvoren, ali to s pričom nije slučaj. Ona uvijek ima početak i kraj.
Sve ovo napisali smo zato da bi rekli kako je slikar Jozo Andrić pripovjedač priča. Pravi. Njegove su priče umotane u slikarsku materiju, ali to je zato što ih se tako bolje pripovijeda. Ovdje ne mislimo samo na činjenicu da se grafički tekst u ovim slikama i crtežima stvarno pojavljuje u formi vizualne činjenice, pa ni na poetski elaborirane naslove djela. Naime, da stvar s Andrićevim pripovijedanjem bude zanimljivija, valja ustvrditi kako ono u cijelosti odgovara četirima odrednicama stvaranja filmskog scenarija ili filmske priče. Nešto preciznije, radi se o stvaranju ideje za scenarij jer Andrićevo je slikarsko pripovijedanje skicozno, sumarno, sve do forme vinjete. Kako bilo, spomenute je četiri odrednice duhovito opisao Blake Snyder u antologijskoj knjizi „Save the cat”. Sve četiri izvode se iz mogućnosti da čitavu priču predstavimo u jednoj jedinoj rečenici. O ČEMU SE RADI? To je ključno pitanje svakog pripovijedanja, pa, ako je naš rad – bilo da govorimo o filmskoj ili slikarskoj priči – moguće svesti na samo jedan iskaz, možemo reći da zaista pripovijedamo priče, a ne stvaramo tekstove. Tu ćemo rečenicu spram slikarstva Joze Andrića pokušati izvesti na kraju teksta.
Dakle, prva je odrednica pripovijedanja po Snyderu metafora. On konkretno spominje ironiju, ali za ovu priliku možemo zamisao proširiti na općenitiji plan metafore. Dobra priča je po definiciji metaforična jer spaja naoko razdvojene fenomene stvarnosti. Jedan tumačimo putem drugog. U slučaju Andrićevog slikarstva metafora djeluje na haiku razini: kratko, gotovo apstraktno zapažanje jednog ili više izoliranih motiva ograničava se unutar ispražnjenog, koloriranog fona formata slike. Motiv(i) je (jesu) metaforički odraz cijele slike, baš kao što se i ona putem sistema unutarnjeg kadriranja pojavljuje u vidu povratne sprege svakom unutarnjem motivu. K tome, u slučaju da slika sadrži više izoliranih motiva, jedan se prema drugom odnosi kao varirani odraz čime se uspostavlja princip međusobne pripovjedačke uvjetovanosti među dijelovima slike. Druga komponenta pripovijedanja prema Snyderu svodi se na mogućnost da iz sažetka naslutimo priču. Govoreći s ovog stajališta o Jozi Andriću i njegovom slikarstvu, nalazimo ne samo da svaka pojedinačna izrađevina ilustrira temeljna obilježja cijelog opusa, već i – danas rijetku – karakteristiku da se svaka Andrićeva slika na mikro-nivou motiva konstituira kao njegova makro-cjelina.
Treće Snyderovo obilježje priče je žanrovska orijentiranost koja osigurava specifičnost publike. Ni Andrićeve slike nisu namijenjene svakome; one se obraćaju čitatelju koji razumije specifičnosti dalmatinske kronotopije i njezinih narativa. Takav slušatelj nužno mora suosjećati s motivom dalmatinskog krajolika i njegovih konstitutivnih pod-motiva koji se razvijaju pod zacrnjenim podnevnim suncem, u kontekstu latentne obojenosti kamena, te uvijek u odnosu na horizontalu morskog horizonta i njezinih dominantnih plastika u vidu silueta otoka. Konačno, ali ne i posljednje, Snyder inzistira na dobro izabranom naslovu priče – koji bi morao sažeti ono o čemu priča govori – što u slučaju Andrićevog slikarstva predstavlja zanimljivu inverziju. Naime, Andrićevi su naslovi razbacani površinom radova u formi tekstualnih opaski, te poput didaskalija vode čitatelja od jednog dijela autorskog doživljaja do drugog. K tome, ne možemo se otrgnuti dojmu da upravo te – naoko usputne – zabilješke predstavljaju srž one početne impresije koja je slikara navela na pripovijedanje, ali je ujedno ostala tek implicirana slikom.
Kad bismo, dakle, na osnovi zapaženog u jednoj rečenici saželi slikarsko pripovijedanje Joze Andrića, vjerojatno bismo se odlučili za pretpostavku kako slikar gradi priču o svemu što se događa „prije” i „poslije” baš tog dojma koji leži u predilekciji samog slikanja. Slikajući će Andrić fiksirati dojam, uklopiti ga u pripovjedni tijek slike, te tako postati istinskim sudionikom povijesti vlastitog iskustva Dalmacije. Da li samo svoje povijesti? Jer, nije li moguće primijetiti kako sve što smo do sada naveli o slikarstvu Joze Andrića pristaje kao opis „genius loci” slikarstva? Radi se o slikarstvu utemeljenom na ideji da se Dalmacija i Mediteran pretoče u mit, odnosno pripovijest koja leži u osnovi gradnje bilo kojeg smisla. Dakako, radi se o mitu kao pripovijesti, ne kontekstu, a pripovjedači takvih pripovijesti u naše su vrijeme već nestali. Je li moguće da je Jozo Andrić jedan od posljednjih? Njegove su pripovijesti zapisane u slikama, ali… znamo li ih pročitati kako valja? (dr. sc. Vladimir Rismondo)

Piše: Maja Maljković