Ivan Delić poručuje: Odmorite se u Kreševu da bi mogli živjeti

Povijesno gledano, župa Radobilja koja obuhvaća cijeli šestanovački kraj, nakon neuspjelog turskog napada na Sinj daleke 1715. godine prodisala je punim plućima sa svojih sedam naselja: Cista, Blato, Grabovac, Katuni, Kreševo, Nova Sela te Žeževica sa svega 218 kuća. Pričom vas vodimo u kršno i kamenito, prirodno lijepo i Kreševo koje svoju svjetlu budućnost ponajprije vidi u razvoju eko-etno turizma. Jedan od prvih aktera ovakvog pothvata postao je prije nekoliko godina Ivan Delić i njegova supruga. Oni su krenuli graditi kuću koja je s vremenom prerasla u Villu Delić, opremljena svim potrebnim turističkim sadržajima kako bi udovoljila različitim profilima gostiju. Svjesni turističkog potencijala koji krije eko-etno turizam krenuli smo  u Kreševo i saznali priču iz prve ruke…
Gospodine Delić, evo pronašli smo vas u mjestu vašeg rođenja i prvih razmišljanja, igre i trčanja, vaših korijena. Čestitamo na smjelosti i vašem pothvatu. Sjetite li se prvih trenutaka kada ste krenuli u ovu turističku avanturu?

– Hvala vam na prisjećanju, nikada to neću zaboraviti. Išao sam napraviti jednu kuću, domaću, di bi se vratio po stare dana na svoje ognjište, pa evo malo pomalo, proširilo se to i onda sam došao do toga, i rekao sebi, zašto ne bi iznajmljivao dok još radim doli u Splitu i dok imam svoju obavezu. Tako sam odlučio ovo naše zdanje iznajmiti gostima i evo već drugu godinu uspješno, šezdeset do osamdeset dana smo uz goste, tako da mi nije žao.
Godinama prije nego ste krenuli u turistički angažman, upoznali ste mnoge europske i svjetske zemlje budući da ste radili u inozemstvu jedno vrijeme?
– Jesam, radio sam vani. Bio sam u Njemačkoj, bili su mi i roditelji u toj zemlji, bio sam u dalekoj Rusiji punih osam godina, pa u Libiji i tako…
Kakva su vam iskustva iz tuđih zemalja?
– Pa moram kazati da i nije baš bilo sjajno i bajno, život me prisilio da otiđem. Otac nije bio radio, imao sam dvoje male djece tada, a Končar za kojeg sam radio nije imao gradilišta, pa sam odlučio ići vani, uistinu kao i mnogi drugi koji su zbog istih ili sličnih razloga tražili kruh u nekim drugim zemljama.
Po povratku u Hrvatsku odlučili ste nešto i privatno napraviti i tako se rodila ova eko-etno turistička ideja.
– Moram vam kazati da sam par godina tražio negdje kupiti komad zemlje da napravim nešto manje za po stare dane, da se maknem iz grada, i kako je prošao ovdje auto put, meni su se roditelji vratili tu na selo, pa sam i ja to selo zavolio i onda razmišljam – Bože, šta ću sada tražiti zemlju kad imam ovdje moje roditelje, moje groblje i selo, moju rodbinu i ljude, i to mi je presudilo u razmišljanju pa sam odlučio tu uložiti.
Razmišljali ste negdje se skrasiti i na otoke, Brač, Hvar…
– Jesam, tražio sam i na tim mjestima, tamo i po Sevidu, po Rogoznici, i po otocima, međutim, zahvaljujući najviše autoputu, tu sam ostao i odabrao i nije mi žao.
Kada smo pogledali vaše turističko zdanje, sve je lijepo koncipirano, apartmani, bazen, bašta i vrt, teniski tereni, zog za balote, šetnice i drugi sadržaji Smogli ste snage sve privesti kraju, iako kažu ljudi, u kuću nikad dosta ulaganja.
– Da, tako je, od onog početnog malog razmišljanja, od kućice za stare dane do vile sa svim sadržajima. Vidio sam da ljudi osim bazena žele imati i drugu zabavu kada su na odmoru, pa sam priredio i malu teretanu, pa tenisko igralište s košom i malim brankama, tu je i mogućnost rekreacije uz balote tako da gosti imaju, i ako je ružno kišno vrijeme, mogućnost dodatne zabave i rekreacije koja će ih opustiti i oraspoložiti.

Ivane, koji su vam najčešće gosti? Iz koji zemalja dolaze ovdje kod vas u srce Dalmatinske zagore i kako dolaze?
– Pa, radim preko agencije, a u posljednje vrijeme i s prijateljem i kolegom iz Makarske koji brine o dovođenju turista. Interesantno, dosta mi se prvih gostiju koji su na početku dolazili ovdje kod mene u Kreševo samo vratilo. Najviše ima Nijemaca, Austrijanaca, Švicaraca, Norvežana, Belgijanaca, čak i Finaca, i mogu vam kazati kako već drugu godinu nemam nikakvu zamjerku za ove goste, uistinu su sjajni, kao domaćini čuvaju objekt, tako nemam gdje potrošiti niti kilo boje za opiturat.
Dakle, vi i supruga dođete ovdje krajem petog ili početkom šestog mjeseca, upoznate se s gostima, date im ključeve od vile i imanje na raspolaganje i uživanje?
– Da, to je to, bilo što ako se dogodi, mogu nas zvati, ima i video nadzor, a tu su mi i roditelji blizu. Inače, njih nitko ne ometa, jedino ako oni žele onda dođemo, pa se prigodno družimo i budemo im na usluzi jer gost u svakom pogledu svog odmora mora biti u potpunosti zadovoljan i ispunjen.
Ulaze li u vrt, beru li voće, povrće i slično?
– Sve što god imam njima je na raspolaganju i oni za to znaju, pa ponekad i ne mogu vjerovati da smo tako organizirani. Zapravo, mogu se služiti kao da su na pazaru.
Kakvi su u razgovoru, s impresijama i dojmovima? Jesu li pomalo začuđeni što im na ovakav način maksimalno dajete na važnosti kako bi uživali u svom odmoru?
– Pa najvažnije je, kako sam im objasnio, da znaju da se ovdje nemaju čega bojati, da je tu selo odma iza leđa, blizu, kuća je pod video nadzorom i alarmom i nikada se ovdje do sada ništa ružno nije dogodilo. Na primjer, naši ljudi idu u Kanadu po mjesec ili dva dana, tu ostave ključeve i nije se nikada dogodilo nešto neprimjereno što bi moglo narušiti idilu u kreativnom odmoru gostiju koji sada ciljano dolaze kod nas.
Postanete li u dogledno vrijeme dobri poznanici ili prijatelji s vašim gostima?
– Znate što, meni je ža što ja nemam toliko vremena s njima da se malo bolje upoznamo, ipak radim još na drugom poslu, imam obaveza, pa dođem kada mogu, subotom ili nedjeljom, i stvarno mi je žao što ne mogu biti više s njima da provedemo zajedno vrijeme.
Zaposleni ste?
– Je, je, imam firmu koja se bavi izvođenjem, projektiranjem elektroinstalacijskih radova, sa sedamnaest zaposlenih, tako da imama dosta obaveza.
Kako uspijevate jedno i drugo iz organizirati?
– Pa, obiteljski smo vezani za turizam, dosta mi i dica pomažu, podosta su vezani za goste, odlično se snalaze i s jezicima i informatikom, tako da su mi zlata vrijedni i dosta olakšaju meni i supruzi.
Jeste li mislili da ćete jednog dana imati ovako lijepu vilu, apartmansko mini naselje i ovu blagodat u mjestu vašeg djetinjstva?
Pa bit ću iskren, želio sam se negdje skrasit, ali nisam znao da će ovako ispast. Nisam znao da ću ovoliko napraviti bez pomoći države, kredita, bilo koga…
A što bi onda mogli drugim ljudima preporučiti koji bi htjeli slično razmišljati kao vi, a možda nemaju dovoljno hrabrosti?
– Ne bojte se, nije loše i moram priznati da se nikad lakše ne zaradi novac nego kroz ovakav vid turizma, tako da je šteta ako čovjek ima volju, malo snage i nešto novaca, šteta je ne uložiti u ovakvo razmišljanje. Pa nek ide dok ide.
Konoba i kamin je posebna priča, družite li se u njoj?
– Svakog vikenda. Uvijek su nešto događa, zabava uz karte, balote, malo se i zapiva i baci pisma, imam moju lovačku družinu, pa se tu nađemo uz harmoniku i fešta potraje do jutarnjih sati.
O, pa vi ste i lovac?
– Jesam, jesam, volim ovaj kraj i samo razmišljam kada će ovo proći još pet godina da odem u penziju i da dođem ovdje jer tada ja Split više neću vidjeti. To mi je na glavi prvo. Bit će nešto da ima u čovjeku da se nakon radnoga vijeka vraća svom mistu i svojim korijenima. Pa tako, kada se dogovara druženje kolega i prijatelja, svi radije žele doći ovdje na selo nego da ja dođem kod njih u grad. Kažu, eto nas gori.
Ovdje u Delićima su vam roditelji?

– Da. Tu su se vratili ima već petnaest godina i mislim da je ostao u Splitu da bih već prije deset godina umro, međutim, on s osamdeset i dvije godine tu ima svoje zadovoljstvo, staru kamenu kuću koju sam osvježio i vjerujte, ove vrtle, sve on to kopa i održava i nedavno je kupio tri svinje kako bi imao dodatnu obvezu, posao i rad. Ja mu kažem, ćaća ne treba ti svinja, a on meni da mu one reguliraju krvni tlak i šećer, i eto priče.
Imali još ponekih planova Ivane?
– Pa dobro, ne znam što će još biti u životu, razmišljam ovdje podignuti solarnu elektranu, sunca ima i eto energije, obložiti sve ove zidove u kamen, a vidjet ću još s ovim komadom zemlje, možda neki voćnjak i slično.
Hvala vam gosp. Delić na razgovoru. Vama i vašoj obitelji želimo još uspjeha u daljnjim pothvatima i za kraj, nekoliko riječi kao poruka svima koji će nas gledati i čitati…
– Dođite u Kreševo na ovaki zrak, na ovaki mir i tišinu, odmorite se da bi mogli dalje živjeti.

Više u kategoriji: Život; Turizam
D. Šabić, mag. nov.