Imotski stari Bako

Rekosmo, vrijeme je od maškara. I kako se bliži sredina veljače i završni dani ovogodišnjih poklada, to se u Imotskom sve više priča samo o tome.
Pripremaju se maske, zatvaraju vrata kuće i prozori, puštaju se samo najodaniji prijatelji i nitko više. Razlog!? Pa zna se, nije za svakoga da vidi što se šije i pegla, koje li se sve maske spremaju za veliki maskirani ples i Bakovu povorku. Da, da, Bakovu povorku, jedinstvenu, dugu kolonu veselih i raspjevanih ljudi svih uzrasta, obučenih u kostime s pripijenim maskama na svojim licima, koje su se danima izrađivale i ljubomorno čuvale od pogleda znatiželjnika.
Povorka će produžiti svoje prste srcem kamenitih imotskih ulica i onda na samom početku znamenitih skalina doživjeti svoj vrhunac. Završno veselje, čitanje oporuke i paljenje Krnje, krivca za sve loše u Imotskom u protekloj godini. I dakako, sve to uz zvuke Bakove pjesme, himne, ode. „Dobro doša stari Bako, iće, piće za te svako. Obilno je pripravljeno, i pečeno i vareno. Eto, tuka i gusaka, eto s maslom ušćipšaka, eto s mesom paveruna, eto srne razvarene, sirom, maslom začinjene. I debelih kapunova, i lovine, još zečeva. Eto sira i salama, nek se puni Baku jama“. Pa onda pjesma ide dalje: „Ja sam Bako onaj stari, što ga štuju svi vinari, i štovat će sve bez mita, dokle bude ovog svita“.
Pametnom dosta, da vidi kakav je Bako bonkulović. A pjesme ima još. O njoj nekom drugom prilikom.

Po Baku, povorka je i dobila ime. Tradicija organiziranih pokladnih povorka po Imotskom stara je prema pisanim dokumentima više od 150 godina. Navadu maškara pa i neke običaje pokupiše Imoćani od Mlečana, dok su bili u ovdašnjim krajevima. Za središnju figuru povorke, kao i zaštitnika svih pokladnih dana, uzeli su lik Baka. Skraćeni je to naziv od rimskog boga vina, plodnosti i uživanja, Bakusa. Eto, ostaviše talijanski predci na brdovitom Balkanu u malom Imotskom i svoje božanstvo. Imoćani Bakusa prilagodiše svojim navadama, promijeniše mu ime, napisaše mu i svojevrsnu himnu i dadoše mu počasno mjesto u pokladnom vremenu. Za razliku od Mlečana koji ga štovaše cijelu godinu, u Imotskom je on prisutan samo onoliko koliko traju poklade, i ni dana više. Neka se zna tko je gazda u svome gradu.

Šalu na stranu, radi se o zaista nesvakidašnjem pokladnom božanstvu. Lik Baka ne može svatko u Imotskom, kako mu se prohtije, odigrati u povorci. Taj mora imati gradski pedigre, biti pošten, viđen, uljudan, mora biti dobar, štoviše, odličan pjevač, a povrh toga i veseljak koji gaji ljubav prema dobroj kapljici, dakako u razumnim granicama. Konačno, i svojom figurom mora odskakati od prosječnog Imoćanina, treba biti onako kršan, bez trbušnih pločica i dakako, voljeti žene, što Imoćanima i ne predstavlja neki veliki problem. E pa sada, tko zadovoljava te kriterije, može zauzeti mjesto u Bakovoj kočiji, sjediti na bačvi punoj vina i biti služen cijelim putem te odgovarati na pjesmu svoje pratnje. Biti Bako u Imotskom je čast pa zahtijeva pripremu tijekom cijele godine. Zapravo, to i daje draž ovom pokladnom spektaklu s okusom humora i veselja kojeg u Imotskom ima napretek, upravo u Bakovoj povorci.

Braco Ćosić