Nekada se bez njih nije, kako vele stari ljudi moglo živjeti, nekada davno onaj tko ih je imao bio je bogat čovjek, nekada davno bilo ih je na desetke uzduž toka rijeke Vrljike diljem Imotskog polja.
Imotske vodenice bile su na daleko poznate u dalmatinskoj zagori, a i šire. U njihovim mlinovima mljelo se žito doneseno iz susjedne Bosne i Hercegovine, njihovi mlinovi samljeli su na vagone pšenice, ječma i kukuruza. S brašnom koje su stvorili njihovi kameni žrvnjevi skuhalo se na tisuće i tisuće komada kruha i ostalih krušnih uradaka.
Zapravo one su hranile puk Imotske krajine. Imotske stare vodenice blagoslovljeno vam bilo svako zrno pšenice, ječma, kukuruza. Danas te kamene umotvorine imotskog čovjeka onako same stoje i svjedoče o svojoj povijesnoj ulozi. Neke su obnovljene tek toliko da ih posjeti neki zalutali stranac, neke poput onih najpoznatijih na Perinuši srušene, uništene.
Upravo u tom redu poznatih vodenica ostao je još samo jedan jedini mlin u funkciji koji ponekad samelje koji kilogram pšenice ili kukuruza, isto tako nekog zalutalog zaljubljenika u ono iskonsko, domaće.
Rekosmo, Imotska krajina mogla se tamo prije osamdesetak godina pohvaliti svojim vodenicama na Perinuši, pa Kamenmostu, Zmijavcima. Danas su samo dvije donekle obnovljene u Zmijavcima. A mogle bi biti itekako lijep i zanimljiv primjer baštinskog naslijeđa Imotske krajine brojnim turistima.
Mi vas poštovani čitatelji našeg Apolitičnog.hr ovim fotografijama podsjećamo na te vodenice, kamene mlinove, posljednjeg mlinara da starijim vrate uspomene, a mladima pokaže kako su se s ovih mlinova hranili njihovi djedovi i pradjedovi.
Tekst i snimci: Braco Ćosić