IMOTSKA JEMATVA, NEKADA I SADA

Vrijeme je od trganja grožđa. Za taj nekada najznačajniji period godine u svakoga imotskog vinogradara pripremali su se, kako znadu i danas kazati u Imotskoj krajini, i mladi i stari.

Imotska krajina nekada bijaše jedno od najpoznatijih vinogradarskih destinacija ne samo Dalmatinske zagore, već i šire. Za rekordnih berbi s loza po Imotskom polju i pobrđu ubralo bi se i do 800 vagona grožđa. Njegova kvaliteta nikada nije bila upitna, a nositelj cijelog toga događanja oko branja grožđa bila je imotska Vinarija.

Njeni kapaciteti bili su među najvećima u bivšoj državi i svaki gram grožđa otkupio bi se od vinogradara, njenih kooperanata. A takvih je bilo i do nekoliko tisuća. Rekosmo, moštom je u ove dane krajem rujna mirisala cijela krajina.

Redovi imotskih vinogradara koji su čekali otkup grožđa ispred Vinarije protezao bi se u po nekoliko kilometara od glavne otkupne postaje. Zaista, živjeli su svi u Imotskoj krajini za tih petnaestak, dvadeset dana trganja i otkupa grožđa.

Danas je ta slika Imotske krajine posve drugačija. Više nema Vinarije, uništena je u potpunosti poznatom našom privatizacijom, njeni glavni resursi su rasprodani, njeni djelatnici, a bilo ih je i više od 500 otišli su svojim kućama.

Ono najvažnije njena propast povukla je i mnoge njene kooperante u neizvjesnost, pa su mnogi zapustili svoje vinograde. Ostalo je imotsko vinogradarstvo na nekoliko malih privatnih vinarija, dok ostali vinogradari tek uzgajaju lozu za svoje potrebe.

Istina, upravo ti vlasnici privatnih vinarija , novom tehnologijom i stručnim pristupom stvorili su i nekoliko vrhunskih vina. Svakako,da je tu i autohtona Kujundžuša koja je konačno našla svoje mjesto na izbirljivom vinskom tržištu ne samo Hrvatske, već i Europe.

Ovaj osvrt o sadašnjem trenutku u kojemu je Imotska krajina nekada bila, a to je sami čin trganja grožđa i njegovog otkupa, najbolje se ilustrira sa fotografijama. Onima od prije tridesetak godina i onima od prije par dana. Razlika od neba do zemlje.

I za kraj još nešto. Zasigurno ni ova vrhunska vina koja su potekla iz modernih podruma mini vinarija po Imotskoj krajini, ni brojna priznanja koja su dobili, ne može upotpuniti prazninu nastalu gašenjem Vinarije, ritualima same jematve, poznate imotske “trgačine” grožđa, onoga ugođaja koji se dvadesetak dana u jesen protezao Imotskim poljem i pobrđem.