IMOĆANI: PRIČA O 91. GODIŠNJEM LEGENDARNOM IMOTSKOM PROFESORU I RAVNATELJU BRANKU ŠKARI

UČITELJ, PEDAGOG I DŽENTLMEN ZA SVA VREMENA

Ako pitate bilo kojega čovjeka koji je prošao srednjoškolsko obrazovanje, jednu od najljepših životnih etapa što mu se usjeklo u pamćenje, prva pomisao biti će upravo neki profesor. Dakako ima onih koji neke učitelje pamte po lošemu, kako su zbog njih ponavljali godinu, zakasnili na upis fakulteta ili u najgorem scenariju zbog njih napustili srednjoškolsko obrazovanje. No, sigurno je veći broj onih koji jednoga ili više svojih učitelja pamte po dobrome. I uvijek ih se rado spominju. Imotska stara gimnazija slovila je kao jedna od poznatijih obrazovnih institucija ne samo u Hrvatskoj, već i u bivšoj državi… Iz njenih klupa izišli su mnogi nekadašnji i današnji intelektualci, domoljubi, političari, znanstvenici. Tako je poznata uzrečici kako bi se samo od liječnika i specijalista medicine koji su završili srednjoškolsko obrazovanje u imotskoj gimnaziji mogla oformiti vrhunska klinika. E, da tim i takvim učenicima s druge strane klupa nisu bili profesori od formata, koji su osim njihovog naukovanja bili ujedno i pedagozi, konačno roditelji i prijatelji, sigurno bi priča o gimnaziji bila drugačija.

Danas, kada se u ljetnim mjesecima po Imotskom obilježavaju četrdesete, pedesete, pa i šezdesete obljetnice mature imotskih starih gimnazijalaca, rijetko im se pridruži poneki njihov stari profesor. Život je takav odlazi se s ovoga svijeta i ostaju samo uspomene. No kako u životu ima uvijek iznimki tako i u ovoj našoj priči govorimo o jednom legendarnom profesoru i ravnatelju stare Imotske gimnazije. Nekako nam se čini da je upravo taj profesor koji je ne samo predvodio generacije učenika iz cijele Imotske krajine, već i generacijama svojih kolega bio uzor i vođa, ostao još uspravan kako tijelom, tako i duhom. Upravo onako kako je živio svoj radni vijek u Imotskom, a poslije i Zagrebu.

Dakle, riječ je o profesoru Branku Škari koji danas izvrsno na leđima drži svoju 91. godinu, a koji je kao mladi profesor filozofije, psihologije, sociologije i logike došao u Imotsku gimnaziju 1.rujna 1955. godine, a iz nje otišao, ili bolje rečeno potjeran 1. listopada 1977.godine. Njegov grijeh bijaše nakalemljen od nositelja ondašnje vlasti i politike i ideologije, proglasivši ga ideologom. Politički protivnici nazivali su ga ideologom masovnog pokreta, odnosno MASPOK-a za vrijeme Hrvatskog proljeća početkom sedamdesetih godina..

To je naziv za reformsko razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježen legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proizlaze.

U rodnim Biorinama u općini Cista Provo našli smo ga u njegovoj rodnoj kući kako uživa u mirisima djetinjstva, koje duši daju eliksire. A upravo taj čovjek tijekom cijelog svog radnoga vijeka, znači pune 42 godine u školi a ostale godine izvan nje davao je eliksire svoje duše drugima. Ponajprije svojoj obitelji,ali i prijateljima i svim ljudima. Stoga je i vrijedno čuti priču o njemu, koja se istina, ne može sažeti u nekoliko novinarskih kartica. No, vrijedan je njegov pedagoški i očinski pristup mladima koji može biti putokazom današnjim prosvjetnim djelatnicima, vrijedan rad ravnatelja. Pa konačno 1959. godine pet visokih stručnjaka iz Zagreba dolazi na kontrolu rada Gimnazije. Nakon šestodnevne takozvane tepih provjere izlaze s priopćenjem kako bolji i stručniji rad nisu još vidjeli po hrvatskim Gimnazijama. Za sve zaslužan Branko Škare.

-Ma nije meni bilo niti malo stalo što će me isključiti iz ondašnje partije, smijeniti me s mjesta ravnatelja, etiketirati me kojekakvim nazivima, meni je bilo teško što su mi zaprijetili rad s djecom, učenicima i zabraniti mi rad u prosvjeti. Kao ja ću kvariti djecu svojim stavovima. Bijaše to tamo 71. na 72-gu. I danas kada pišem svoju drugu knjigu o tim događajima sjetim se da mi je ondašnji Bog i batina politike Mate Ujević nudio stan u Splitu, Zagrebu, posao na fakultetu, samo da se maknem iz Imotskog i budem njihov suradnik, da žicam ljude i prijavljujem ih. E, Branko takav nije bio. I onda je počela hajka. Isključili me iz partije. E, pa dobro, kažem sebi. Prozreo sam ih. Ti drugovi bili su umreženi toliko da su jedan protiv drugoga govorili sve, a s druge strane izvrsno surađivali. No kako su moje kolege u Gimnaziji bili listom za mene, teško im je bilo smjeniti me. Nisam ja htio dati ostavku na nizu funkcija koje sam obnaša i nastala je prava hajka. Grijeh mi staviše da sam bio član Matice Hrvatske. Pa rekoh im,ako se osniva Ogranak Matice u Imotskom, u njemu bi trebao biti ravnatelj Gimnazije. Jel tako? I onda me nisu mogli smijeniti sve do 1973. godine jer je iza mene stala cijela pozitivna imotska javnost. Baš tada u Slobodnoj Dalmaciji izlazi veliki naručeni članak koji me blati. Prijetili su mi da će Republički sekretarijat za prosvjetu izbaciti me iz prosvjete. E, tu sam se pokolebao. Pristao sam i 15. veljače 1973.dati ostavku na sve političke funkcije, samo da ostanem raditi sa učenicima,priča nam tešku etapu rada u Imotskom prof. Škare.

Velika kost u grlu, znači, bio je Branko Škare omiljeni čovjek i profesor u Imotskom ondašnjoj vlasti i sistemu. I onda 1977. godine krenuo je iz Imotskog, jer su djeca već razmišljala o fakultetima. Tražio je posao, ali bez potvrde o političkoj podobnosti nigdje posao nije mogao naći. Niti jedan Hrvat ravnatelj po Hrvatskoj nije ga htio zaposliti. No sudbina potrefila da sam došao do Bogdana Svilokosa Srbina ravnatelja 11.Pedagoške gimnazije u Zagrebu i predsjednika Zajednice Gimnazija Hrvatske. A iz malog Imotskog Branko Škare mu bijaše zamjenik.

-I tako Svilokos me primi na rad u 11.Gimnaziji nakon što sam mu sve ispričao. I tako 1.10. 1977. dobivam posao u 11. zagrebačkoj gimnaziji. Svi nalazi inspekcijskih službi bili su kako sam najprimjerniji i najuzorniji profesor u svom radu. Tu sam bio i ravnatelj od 1990. do 1998. puna dva mandata. Tada i odlazim u mirovinu, veli nam prof.Branko.

O ovom uzornom imotskom profesoru treba naglasiti da je napisao knjigu pod naslovom”Idealisti siju, lukavi ženju”, koja je 2012 izazvala živo zanimanje kritičara i stručnjaka. Sada je njegovo pravo mjesto uživanja njegove Biorine. Profesor Škare i sa svojih 91. godinu sjedne u svoga Fiata i učini 450 kilometara iz Zagreba do Biorina. Bez problema. Dapače, na testu za produženje vozačke dozvole postigao je vrhunske rezultate, što one fizičke što one u rješavanju nekoliko testova inteligencije. Produžiše mu vozačku za još tri godine. Sada piše svoju drugu knjigu kako bi u njoj rasvijetlio i sve događaje burnih sedamdesetih, ali otvoreno s imenima i prezimenima. U toj knjizi obrađuje i temu kako je imotska gimnazija u maloj sredini stekla naziv jedne od najboljih u Hrvatskoj za vrijeme njegova mandata, kako je ustvari to bila selektivna škola i u njoj su dolazili samo oni intelektualno obdareni. Učio je prof. Škare, Bruna Bušića, Matu Babića prvog potpredsjednika prve Hrvatske Vlade, pa Milana Gudelja iz Krstatica vrhunskog stručnjaka koji je bio sudac Vrhovnog suda, Luku Milasa također poznatog stručnjaka koji je završio u Americi kao direktor Imunološkog instituta u Houstonu. Iz njegovog jednog razreda koji je brojio 27.učenika, 26 je završilo fakultete. Za njegova mandata u Imotskom, Gimnaziju su zvali i Škarinom gimnazijom.

Danas uživa u svojim Biorinama i svaki dan se javlja na mobitel na bezbroj poziva svojih bivših učenika. Zovu ga na obljetnice, zovu ga na druženja, pitaju ga za zdravlje, nude mu bilo kakve usluge. Brano Škare ih sasluša i javi im se.

-To vam je najveća satisfakcija učitelja i profesora, kada vas danas njegovi bivši učenici ovako pozdravljaju,veli još uvijek vitalni profesor Branko Škare.

Evo što o prof. Škari kažu njegovi bivši učenici:

Prof. Gordana Radić umirovljenica:

Za mene je profesor Škare, Branko, kako ga danas oslovljavam, uvijek bio dobri duh naše imotske gimnazije. Kao profesor filozofije i logike znao je filozofski i ljudski uspostaviti kontakt s nama učenicima, dati nam podršku i prepoznati u našem pogledu nesigurnost ako u nekom trenutku nismo bili spremni za ispitivanje pa bi nas fino zaobišao da se ne osramotimo. A mi smo zbog njega taj predmet osobito voljeli.

Poslije, kao ravnatelj gimnazije, bio nam je oslonac kojem smo se mogli obratiti u trenucima kakvih problema jer je svojom finom smirenošću i razumom znao kako usmjeriti nas učenike, a bogme, i ponekad oštre profesore. Rijetki su ljudi poput našeg profesora i prijatelja Branka Škare i danas su lijepi naši susreti u njegovim čarobnim Biorinama.

Tekst i snimci: Braco Ćosić