Hvarska kulturna baština i povijesna vrijednost!

Građevine u gradu Hvaru, sagrađene od srednjeg do novog vijeka, pomažu nam sagledati ekonomsku snagu Hvara u tom razdoblju. No, neke javne građevine koje i danas stoje u Hvaru nisu one koje su sagrađene tijekom zlatnog ekonomskog doba grada, već su sagrađene nakon tog razdoblja. Današnje građevine nanovo su podignute, uglavnom na mjestima starijih javnih građevina koje su oštećene prilikom eksplozije gradske tvrđave 1579. godine.

Središnji hvarski trg sv. Stjepana ili Pjaca, najveći je trg u Dalmaciji. Obuhvaća 4500 m2. Izvorno je bila duboka uvala i more je sezalo sve do mjesta na kojem je danas Katedrala. Kasnije postaje prostor između dva utvrđena grada, Grode na sjeveru i Burga na jugu. Kroz stoljeća je zasipavana dok nije poprimila današnje dimenzije. Pjaca je do 15. st. već formirana, s katedralom na istoku i MaFndračem na zapadu. U početku je bila šira od današnje i ograđena vrtovima, ali zbog manjka prostora unutar utvrđenog grada stanovnici izgrađuju kuće na sjevernom dijelu Pjace, ispred gradskih zidina. U središtu Pjace je komunalni bunar iz 1520. godine koji je popravljan 1780 i 1830. godine. Pjaca je u potpunosti popločana 1780. godine.

Gradska tvrđava u svom prvotnom obliku počela se graditi nakon 1278. godine kada Hvar dolazi pod vlast Venecije. Ta prva tvrđava sagrađena je na istom mjestu gdje se nalazi današnja tvrđava i s njom su bile spojene gradske zidine. Godine 1551. sagrađena je nova tvrđava na mjestu stare, koju spominje mletački sindik Giambattista Giustiniani. Tvrđava je nekoliko puta obnavljana i održavana, a pravu vrijednost pokazala je hvaranima 1571. godine, kada se svekoliko pučanstvo u njoj sklonilo. Najveće oštećenje tvrđava je doživila 1579. godine kada je grom udario u skladište baruta. Eksplozija je razrušila veliki dio tvrđave, a i grad Hvar je pretrpio velike štete. Pošto je Hvar bio važna mletačka luka popravci na tvrđavi su odmah započeli, ali su tekli vrlo sporo, pa ona nije bila u potpunosti obnovljena sve do vremena kneza Semitecola. Kroz cijelo 17. stoljeće na tvrđavi su se obavljali popravci i preinake, a posljednju nadogradnju dobiva u vrijeme Marije Terezije 1775. – 1776. kada je sagrađena vojarna za vojnike.

Srednjovjekovne gradske zidine u Hvaru su se počele graditi nakon odluke mletačke vlade 1278. godine, iako ne možemo biti sigurni da ih i prije tog vremena u nekom obliku nije bilo, pogotovo zbog nedostataka arheoloških istraživanja. Međutim, gradnja je bila vrlo spora, što se vidi iz mletačke odluke donesene 1326/27. godine, kojom se hvaranima daje novac za gradnju zidina. Gradske zidine su u sadašnjem obliku uglavnom bile dovršene tek sredinom 15. stoljeća, nakon ponovnog dolaska pod mletačku vlast. Gradski zidovi gradili su se s vrha brda na kojem je bila utvrda s kojom su bili spojeni s dva kraka. Treći zid pruža se u pravcu istok – zapad te zatvara ta dva kraka na sjevernoj strani Pjace. Gradske zidine imaju četvora vrata. Glavna vrata – Porta Maestra su sa sredine Pjace vodila prema tvrđavi. U 16. stoljeću ova vrata se nazivaju i Tržnična vrata. Druga vrata, jugoistočna, koja stoje prema biskupiji nazivaju se vrata Sv. Marije ili Biskupije. Istočna vrata nalaze se u kuli i nazivaju se Porta Badoer. Zapadna gradska vrata slična su istočnim gradskim vratima i nazivaju se Gornja vrata. Kula i vrata u njoj sagrađeni su u 15. stoljeću, a propugnakul nad njima sagrađen je 1625 godine. Zidine su već u 16. stoljeću bile zastarjele i zapuštene, a pošto se grad proširio izvan zidina izgubile su svoju prvotnu obrambenu funkciju.

Knežev dvor se kao i ostale javne građevine u Hvaru počeo graditi nakon dolaska pod vlast Venecije. Mletačka vlada je 1282. godine odlučila novčano pomagati hvarskog kneza u izgradnji komunalne palače. Palača je u potpunosti izgrađena početkom 14. stoljeća. Palača je imala pročelje na jugu i bila je omeđena s četiri kule. Nalazila se povrh današnje lože, a njezina istočna kula je preuređena u sat – kulu. Palaču nam najbolje opisuje Vinko Pribojević u svom govoru. Ova palača je izgorjela 1571. godine. Krajem 16. stoljeća na istom mjestu je sagrađena nova palača, kojoj je punu pozornost u obnovi posvetio hvarski knez Pietro Semitecolo. Godine 1743. palača je bila oštećena u požaru, ali je brzo obnovljena. Do pada Venecije 1797. godine palača je služila svojoj svrsi. U njoj je stanovao knez, vijećalo Veliko vijeće i pučka kongrega.
Služila je kao administrativno i sudsko središte. U njoj su se organizirale zabave i karnevali. Godine 1903. dotrajala palača je u potpunosti srušena i na njenom mjestu je sagrađen hotel. Hvarska loža prvi put se spominje 1289. godine, a zapis o njoj postoji i u Hvarskom statutu iz 1331. godine. To je prvotna hvarska loža kojoj ne poznajemo izgled ni točno mjesto gdje se nalazila. Današnja loža sagrađena je u vrijeme kneza Viktora Dieda (1515 – 1517), pa se naziva „Loggia Diedo“. Zajedno s ostalim javnim građevinama u Hvaru izgorjela je 1571. godine. Konačni izgled pročelja s nizom stupića na balustradi s piramidicama dobila je početkom 17. st. Ovo elegantno pročelje rad je majstora Tripuna Bokanića. Za vrijeme mletačke vlasti služila je kao javna sudnica. U loži su se održavale javne licitacije za zakup poreza i carina. Uz nju se nalazila Kneževa palača, srušena početkom 20. st. zbog izgradnje hotela carice Elizabete. U loži se tada nalazio Kursalon – hotelska kavana, čitaonica, plesna dvorana i okupljalište hvarske društvene elite.

Arsenal je kao najvažnija javna građevina u Hvaru također podignut nakon 1292. godine kada Venecija naređuje njegovu gradnju. Sagrađen je u razdoblju između 1292. i 1331. godine jer se tada spominje u Hvarskom statutu kao gotova građevina. Ovaj stari Arsenal iz 13. stoljeća je s vremenom postao trošan, pa se u 16. stoljeću gradi novi na istom mjestu. Kada 1553. godine mletački sindik Giustiniani dolazi u Hvar on hvali Arsenal, ali napominje da mu još nedostaje krov. Međutim, tek što je završen, 1571. godine, biva spaljen. Nakon te katastrofe, Arsenal se počeo obnavljati, ali je završen tek u vrijeme kneza Semitecola 1611. godine, kada dobiva današnji izgled. Uz sjevernu stranu Arsenala 1612. godine dograđeni su magazini Fontika gdje se čuvalo žito, te velika terasa nad njim, tzv. Belvedere, iz kojeg se ulazilo u kazalište na drugom katu Arsenala.

Hvarsko povijesno kazalište smješteno je na drugom katu zgrade Arsenala. Izgrađeno je 1612. godine za vrijeme kneza Pietra Semitecola. Na nadvratniku ulaznih vrata kazališta upisano je: ANNO SECVNDO PACIS MDCXII. Godina 1612., kako govori natpis, druga je godina mira između desetljećima sukobljenih staleža hvarske komune. Gledalište s ložama izgrađeno je 1803., kada je osnovano Kazališno društvo, a današnji neobarokni izgled potječe iz sredine 19. st. Sačuvane su dvije zidne scenografije, freska iz 1819. godine i danas je na začelnom zidu pozornice, dok je freska s prikazom kneževa dvora izrađena oko 1900. godine restaurirana i postavljena na pomične panoe.
Točno vrijeme gradnje Hvarske katedrale ne znamo. Stoljećima je pregrađivana i obnavljana, a vjerojatno je prvobitno bila crkva benediktinskog samostana sv. Marije od Lesne. Katedralom postaje u 13. stoljeću kada se središte biskupije premješta iz Starog Grada u Hvar. Prvi put se spominje 1326. godine, a od tog vremena sve češće. U 16. stoljeću se počela graditi nova katedrala, ali je gradnja prekinuta provalom te je spaljena. Od stare crkve sačuvan je prezbiterij, a ostatak crkve je u potpunosti završen u 17. stoljeću. Trobrodna je građevina bazilikalnog tipa s četverokutnim svetištem i renesansnim korom. Zapadno pročelje ima kasnorenesansno trolisno pročelje, koje simbolizira Sveto trojstvo. Na sjeveru je 1549. – 1550. podignut renesansni zvonik, a sagradili su ga domaći majstori graditelji. Inventar se ističe oltarima i propovjedaonicama iz gotičkog razdoblja. U crkvi je 9 baroknih oltara iz 17. stoljeća. Na oltarima su slike mletačkih majstora, od kojih se ističe slika Palme Mlađeg.

Crkva sv. Marka je bivša crkva dominikanskog samostana. Samostan je je osnovan u 14. stoljeću. a ukinut je za francuske vladavine početkom 19. stoljeća. Ova crkva je stoljećima bila sjedište plemićkoga Velikog vijeća. Stoga su plemićke obitelji u njoj imale svoje oltare i grobnice. Danas se u ostacima crkve nalazi lapidarij i arheološka zbirka dr. Grge Novaka.
Osim ovih građevina grad Hvar ima još mnogo znamenitosti, poput Franjevačkog samostana, Benediktinskog samostana, Ljetnikovca Hanibala Lucića, Biskupskog dvora te mnogo plemićkih palača.
Međutim, Hvar nisu samo zgrade, već i ljudi, a Hvar je dao mnogo značajnih ljudi, poznatih u domovini i u svijetu. U ranom novom vijeku Hvar je bio jedan od središta Hrvatske Renesansne literature.

Pisci poput Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, Mikše Pelegrinovića, Vinka Pribojevića, Marina Gazarovića i Marina Benetovića nositelji su hvarskog kulturnog uzleta. Hvaranin je i Ivan Vučetić, izumitelj daktiloskopije, tj. identifikacije osobe prema otisku prsta. Prvi autor koji piše o povijesti Hvara je Jakov Boglić, dugogodišnji ravnatelj zadarske gimnazije, porijeklom hvaranin. Njegovo je djelo Studi storici sull´ Isola di Lesina. U tom djelu Boglić obrađuje povijest Hvara od nastanka do 1420 godine. Šime Ljubić, vodeći hrvatski arheolog 19. stoljeća također je porijeklom hvaranin. Uz Šimu Ljubića, važni su i Grgur Bučić te Petar Nisiteo. Najpoznatiji istraživač hvarske povijesti zasigurno je Grga Novak koji je istraživao Grapčevu i Markovu špilju, te je prvi definirao novu prapovijesnu kulturu, tzv. Hvarsku kulturu. Jedan od najplodnijih istraživača hvarske povijesti je Niko Duboković Nadalini, dugogodišnji ravnatelj hvarskog Centra za zaštitu kulturne baštine, koji je cijeli svoj radni vijek posvetio zaštiti hvarske kulturne baštine.

Zaključimo : grad nastao krajem 13. st. imao je karakteristike romaničko,gotičkog graditeljstva. Vremenom je dograđivan i pregrađivan s primjesama renesansne i baroka. Unutar zaštićene jezgre grada u nizovima uskih kamenih kuća i ulica, uglavnom u skalinadama, izdvaja se gotička kuća Petra Hektorović, zatim tzv. palača Hektorović, inače Užižić, na gradskim zidinama, kao dvojni objekt iz 15. i 16. st. – primjer cvjetne venecijanske gotike. U predgrađu je gotička palača Gargurić – Kasandrić. Procvatom pomorstva i trgovine osnažile su i mnoge građanske obitelji, posebno kroz pučki prevrat iz 1510.-1514. godine, koje su sebi gradile objekte kao palaču Paladinić ( gornju i donju ) gotičko-renesansne provenijencije. Izvan gradske jezgre nalazi se ljetnikovac pjesnika Hanibala Lucića iz 16. st. Objekt je skromnih dimenzija, ali kvalitetom svog renesansnog stila ulazi u najznačajnije spomenike svoje vrste u Hrvatskoj.

Izvor: Wikipedia
Više u kategoriji: kultura
D. Šabić, mag. nov.