Gradska glazba Sinj – djeluje više od 150 godina

U povodu 150-te obljetnice djelovanja sinjske Gradske glazbe, koja je utemeljena 1862. zahvaljujući naporima narodnjaka u alkarskom gradu podno Kamička i u Cetinskom kraju, lani je predstavljena monografija Gradska glazba, a dva dana poslije održana je prigodna akademija – dva kulturna događaja koji su privukli pozornost građana. No prema dostupnim kronikama, zapisima i izvješćima, dakako i razgovorima s vremešnim glazbarima, čini se kako je sinjska Gradska glazba djelovala i prije navedene godine. To se navodi baš u hvale vrijednoj knjizi Gradska glazba Sinj (1862.- 2012.) na 134 stranice, za koju je tekst napisao prof. Velimir Borković, a fotografije osigurali Damir Vučković i fototeka sinjske Gradske glazbe. Monografiju su recenzirali dr. Hana Kustura Breko i prof. Marko Duvnjak.
Na stranicama knjige je istaknuta prva godina kada su, prema zapisu fra Šimuna Milinovića, alkarske svečanosti u gradu podno Kamička uveličali baš sinjski glazbari što je prvi potvrđeni nadnevak javnog nastupa sinjske Gradske glazbe. Dakako, zanimljiva je i slika s likom Lovre Dalbella sa svojim puhačkim instrumentom, kao i godina 1887. kada je svirala Glazba Sinjska vila prigodom blagoslova zavjetne crkve na starom Gradu (Tvrđavi). Mnogi su čitatelji doznali kako je najtrofejniji alkar kopljanik svih vremena (s 12 pobjeda), Nikola Cerinić 1899. godine pristupio Gradskoj glazbi nakon što je zaključio vitešku karijeru. Zapisano je kako je on toj glazbi poklonio svoj raskošni talent istaknuvši se kao vodeći klarinetist, u kojoj je jedno vrijeme bio i uspješnim dirigentom. I nakon što je prestao svirati, Cerinić je ostao stalnim članom sinjske Gradske glazbe sve do svoje smrti 1910. godine.
U nizu iznimno važnih događaja, vezanih za 150 godina uspješnog djelovanja sinjske Gradske glazbe, ističu se i zapisi dugogodišnjeg sinjskog glazbara i kapelnika Luje Dalbella u razdoblju Drugog svjetskog rata (1944. – 1948.) na putu od Sinja do Trsta. Naime, Lujo Dalbello je dirigentsku palicu godine 1948. predao Ivelji Župiću, koji je tu dužnost vršio do 1960. tek s jednogodišnjom stankom (1952./53.) kad ga je naslijedio Viktor Tortić. Ponikao i rastao u kršćanskoj sredini, Ivelja Župić se najprije uključio u glazbu Marijine Kongregacije. Dobro upućeni Sinjani, glazbenici, vole reći kako je Ivelja bio prepoznatljiv po sigurnim nastupima, uvijek privlačio pozornost mnogih mladića Grada Sinja i Podvaroša pomlađujući sastav sinjske Gradske glazbe. Ističu kako su, još tijekom služenja vojne obveze, uočeni glazbeni afiniteti Ivelje Župića pa mu je tadašnja kraljevska vojska omogućila i osnovno glazbeno obrazovanje te ga je privela u profesionalnog vojnog glazbenika. U tome je imao potporu u Luji Dalbellu, s kojim je organizirao i vodio i glazbene tečajeve.
Autor tekstualnog uratka Monografije, prof. Velimir Borković navodi kako je njihovim zajedničkim projektom još davne 1960. osposobljeno 50-ak mladih sinjsko-cetinskih glazbara, te da je u tom iznimno teškom poratnom razdoblju (obnove, Inforbiroa, svekolike moguće oskudice, čak i bez osnovnih radio-aparata…), samo sinjska Gradska glazba sa svojim glazbarima budila optimizam diljem Cetinskog kraja, ali i svugdje gdje su nastupali. No u svom autentičnom zapisu dugogodišnji sinjski glazbenik i kapelnik Gradske glazbe i kroničar Sinja, Lujo Dalbello, je među inim napisao:
«Nema značajnije manifestacije u Sinju, Cetinskoj krajini i šire, bez Glazbe. Pored državnih praznika koji se obilježavaju budnicama i u večernjem koncertima – tu su Alka, vojne proslave, Dan mladosti, osnivanje seljačkih radnih zadruga, pogrebi, plesni vjenčići, krnjevalske svečanosti, tradicionalni veliki godišnji plesovi. Sinjani svih generacija, zaljubljenici u puhačke instrumente glazbe, pamte kako je malo koja javna manifestacija u alkarskom gradu sredinom prošlog stoljeća bila posjećenija od nastupa Gradske glazbe. To vrijeme mog dječaštva kada sam s brojnom dječurlijom marširao prateći Glazbu sinjskim ulicama. Dobro se sjećam kad su glazbari, zajedno s alkarima, stupali i bili posipani cvijećem, a s otvorenih prozora im radosno domahivali građani“, navodeći:
„I danas sinjski glazbari, svirajući, koračaju sinjskim ulicama ulicama, ali ih više ne prati dječurlija, ne zato što je nestalo interesa za glazbu, nego je nestalo dječurlije (koja nam manjka u Sinju). Posebni su bili svečani koncerti i plesovi u ljetnoj bašti Livno. Koncerte su izvodili s kompletnim sastavom, a plesne ritmove nekolicina mladih glazbara. Na ove je skupove trebalo doći prije njihova početka, kako se cijela večer ne bi provela na nogama. Nakon jedanaest godina, Ivelja je dirigentsku palicu predao Marku Rivieru 1963. godine. Već 1958., kao iskusan muzičar, šjor Marko u Sinj donosi vedrinu i šarm Mediterana. Rođen na Hvaru (Stari Grad, 1909.), školuje se u Zagrebu, te kao vojni muzičar po potrebi službe završava u Crnoj Gori, gdje preživljava Drugi svjetski rat i znatan dio poraća. Kad god mogao, u alkarskom gradu se nadahnjuje mirisima, okusima i zvukovima starog Grada, te već u zrelim godinama s neizbježnom nostalgijom sklada Hrvatske noći, koje će desetljećima izvoditi brojni puhački orkestri, ali i pjevački zborovi…»
Godine 1981. dirigentsku palicu u sinjskoj Gradskoj glazbu preuzeo je Josip Župić – Mazo, koju će zadržati dvadeset i dvije godine. Voli reći kako je, uz već stečeno osnovno glazbeno obrazovanje, dosta naučio od svoga prezimenjaka Ivelje Župića, inače svoga strica, uključivši se u sinjsku Gradsku glazbu u svojoj petnaestoj godini života. Kaže kako je najprije svirao klarinet, zatim i ine puhačke instrumente, no zvukovi njegova saksofona trajno su ostali u ušima mnogih posjetitelja plesnjacima u alkarskom gradu, mnogima poznat i kao gradić Peyton, posebice u ljetnoj bašti Livno, na svečanim godišnjim plesovima kamo su dolazili i Splićani, Solinjani…Njegov je rad poznat i u sinjskoj Muzičkoj školi gdje je tijekom dugogodišnjeg rada odgojio i obrazovao čak 157 mladih glazbenika, od kojih 30 djevojaka koje su, ruku na srce, uvijek bile i ostale ukras sinjske Gradske glazbe.
Sinjska Gradska glazba, koja je dana znatno pomlađena, gostovala je i nastupala diljem cijele Hrvatske, dakako i izvan Lijepe naše. Mnogi ocjenjuju kako su njena najatraktivnija gostovanja u inozemstvu, koja su ju i afirmirala izvan granica naše domovine, unatoč zemljopisnim udaljenostima – primjerice Monfalcone (Italija, 1987.), Montemarciano; Pesaro, Loreto Assisi (Italija, 1994., 1995., 1997. i 2008.), Munchen¨(Njemačka, 1998.), Budimpešta i Morahalom (Mađarska, 2004.), Mako (2005.), Szeged, Kistelek (Mađarska, 2007.), Trst (Italija, 2012.). Za sve glazbare su najupečatljivija gostovanja bez poziva, poput onog tijekom povijesne vojnoredarstvene Oluje kad ih nisu pozvali ni tadašnja gradska uprava niti civilne, niti crkvene udruge, jer takvo što tada nije ni postojalo.
Zapisano je kako početkom Prvog svjetskog rata s nepunih osam godina, sinjskoj Gradskoj glazbi pristupa Josip Kuletin. Uz poduku Krste Odaka mali je Josip postavio solidne glazbene temelje koji mu omogućuju profesionalnu muzičku nadogradnju, te postaje najplodnijim sinjskim glazbenikom! Evo skraćene verzije Kuletinove biografije (prema I. Senčenu): nakon velike mature, 1926. godine upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu. Još kao student komponira i dirigira. Zborovođa je pjevačkog društva Rodoljub, sklada rapsodije, kantate i koračnice, među kojima je i danas najizvođenija Sinjski alkari. Nakon položenog kapelničkog ispita 1937. godine, Josip se zapošljava u Kninu. Odužujući se svom prvom učitelju K. Odaku, pomaže njegovu Siveriću, skokne do Sinja, kako bi 1939. godine nakon izvedbe Lijepe naše u Kninu po kazni bio hitno prebačen u Makedoniju..
Sinjski glazbari ističu kako je glazbeni život itekako lijep unatoč sveopćoj oskudici koja ih nije štedjela u ratnim i poratnim razdobljima, niti u doba recesije, krize. No nikad ih nisu mogli pokolebati ni istrošeni glazbeni instrumenti, manjak originalnog notnog materijala, nedostatak adekvatnih uniformi, česte prilagodbe. U jednoj ispravi stoji kako je Kongregacija Gospe Sinjske prvi komplet instrumenata nabavila u Beču 1911., a najstariji Sinjani se sjećaju Luje Dalbella kako je u napuštenim vojnim magazinima Trsta pronašao nekoliko glazbala, dakako i Krune Vlajčevića koji je dodijavao Vici Buljanu za popunu glazbarske opreme. Ističu kako je 1980. godine Ivo Dalbello s Ivanom Župićem-Pujom te Matom Pavićem sinjskoj Gradskoj glazbi iz vojnog depoa pribavio čak 45 glazbala.
I požrtvovnost aktualne uprave Gradske glazbe Sinj je itekako prepoznatljiva u posljednjem desetljeću, koja je uz pomoć donatora pribavila 39 vrhunskih glazbala, organizirala iznimno velik broj gostovanja i koncerata, sinjsku Gradsku glazbu okitila brojnim priznanjima. A oni su Miloš Balić, Damir Tomašević, Petar Pavlović, Damir Župić, Stipe Župić, Anđela Paštar, Tihomir Župić i Nedjeljko Erceg, dakako sve uz aktivne izvođače, afirmiravši prepoznatljiv sinjski zvuk u Hrvatskoj i inozemstvu. Tako se glas sinjske Gradske glazbe nije prekinuo do danas kada je najmlađa i najglasnija, koja je prvi put zasvirala sredinom XIX. stoljeća, unatoč ratovima. Glazbari priznaju kako za tako dug i plodan život sinjske Gradske glazbe nisu zasluženi samo oni, nego i njihovi brojni dirigenti, predsjednici i tajnici, donatori, tehničko osoblje, dakako i kroničari te vjerno slušateljstvo…
Sve govori kako će sinjska Gradska glazba živjeti dok bude grada i njegovih građana u kojem djeluje više od 150 godina, znači vječno, zahvaljujući ne samo dugoj tradiciji nego i konstantnoj obnovi novim naraštajima, sokovima koji ju hrane. Uvijek će biti simbol prepoznatljivosti alkarskog grada, nakon Čudotvorne Gospe Sinjske i tradicionalne Sinjske alke. Svi ju žele vidjeti i njene zvukove čuti na koncertima, kulturnim i sportskim manifestacijama, a sve više postaje i nezaobilaznom dopunom seoskog turizma u svakoj sredini ne samo Grada Sinja i Cetinskog kraja te Splitsko-dalmatinske županije. Tim više što je bez sinjske Gradske glazbe gotovo nezamislivo održavanje Alke kao jedine takve hrvatske i europske viteške priredbe, također kulturno-sportske i turističke manifestacije.