Dine bez granica

Putovanje kroz pustinju gotovo da teško možemo zamisliti da prođe glatko, pogotovo ako ste Europljanin. U narednim recima pročitajte kako je prošla Rakelina avantura i ne zaboravite, naučiti iz tuđih pogrešaka, ipak, je praktičnije…

– Ajmo sada, neće dugo trajati, brzo smo natrag – rekao sam joj pokušavajući je nekako animirati za izlet. Poslije pola sata nagovaranja i otišli smo u hotel preodjenuti se i – pravac Zagora. Put preko planine je bio jako loš, ali je zato divlji, nepatvoreni krajolik izgledao atraktivno. Korita rijeka su, doduše, bila suha, ali smo zato gledali impresivne, duboke kanjone. Spustili smo se cestom u dolinu Draa, gledajući bez daha oko nas prekrasnu prirodu, palme, oaze… Kada smo stigli u Zagoru, ostao sam razočaran jer Sahare nigdje nije bilo na vidiku. No, znao sam da je vrlo blizu i nisam htio poslušati Ninu koja je opet počela zagovarati povratak i uživanciju u hotelskom bazenu. Ignorirao sam njene želje i grintanja te pojurio dalje ne bih li vidio pustinju. Nakon pola sata bili smo na cilju – golema pustinja se prostirala ispred nas!

Sve je dobro što se slučajem svrši

U prvom trenutku nisam mogao vjerovati da sam na dva kotača doputovao do Sahare i tako ostvario djelić vlastitih snova. Zbog radosti i ushićenja učinio sam krivi potez i počeo voziti po pijesku. To je bila pogrešna odluka jer je BMW brzo upao u pijesak, pa nisam mogao ni naprijed ni nazad. Ali, kako je to turističko područje, uskoro nam je u pomoć priskočio mladi beduin. On je uz pomoć deve izvukao motocikl iz pješčanog zagrljaja i dovukao ga do ceste. Sretan zbog takvog razvoja situacije, pristao sam jahati njegove deve. Tako smo i Nina i ja uživali u jedinstvenom doživljaju – jahanju grbavih, visokih životinja u marokanskoj pustinji. Ipak, i to ima svoju cijenu, pa sam beduinu platio ukupno 40 eura. Cijeli doživljaj je bio neponovljiv, pa smo onako ushićeni, s njime ostali sve do mraka. Ipak, iz sigurnosnih razloga nismo prihvatili njegovu ponudu da ostanemo spavati u šatoru u pustinji, nego smo htjeli natrag u naš hotel u Ouarzazateu.

Računao sam da će povratak biti lakši nego dolazak budući da je vrućima zalaskom sunca popustila. No, moram priznati da sam se tog dana zbog neiskustva prevario u procjeni. Naime, na cesti je bio potpuni mrak, pa smo stalno gubili orijentaciju. Doduše, BMW ima moćne farove, ali mi nimalo nije bilo lako. Da stvar bude gora, ispred motora su svako malo skakale neke životinje nalik lisicama, pa brza vožnja nije dolazila u obzir. Uzalud sam se nadao da će mi bar svjetla iz obližnjih sela pomoći na putu, ali njih naprosto nije bilo. Srećom, u spremniku je bilo dosta goriva, stoga nije bilo straha da ćemo stati nasred puta. Povratak po mrklom mraku me pomalo izluđivao i morao sam se maksimalno koncentrirati da ne sletim s ceste, jer bi tek tada bili u pravoj nevolji. Ovako smo se mučili i naposljetku nekako ipak pronašli put nazad. Kamen mi je pao sa srca kada smo se oko ponoći parkirali ispred hotela u Ouarzazateu i otišli na spavanje.

Ležeći u krevetu razmišljao sam o uspjehu misije. Stigao sam na dva kotača do Sahare, a do hotela smo se unatoč svim nedaćama vratili živi i zdravi. Bravo Rakela – čestitao sam sâm sebi i utonuo u san…

„Pusti me proć” epizoda

Idućeg, desetog dana putovanja, smo se preko planine Atlas vratili do Marrakecha. Znajući da je put loš, vozio sam oprezno sve do odredišta. U Marrakech smo stigli predvečer i upali u nove neprilike s lokalnim, lopovima. Naime na ulici nam je na skuteru prišao moderno odjeveni mladić i ponudio se kako će nas za napojnicu odvesti do dobrog hotela. Ne razmišljajući o tome da se radi o mamcu za naivne strance, slijedio sam ga u stopu, ali sam primijetio da nas vodi kroz geto u sve uže i uže uličice. Kada je put postao toliko uzak da su mi bočni koferi počeli strugati o zidove, upalila mi se lampica u glavi i shvatio sam da moram brzo djelovati želim i spriječiti da nas opljačkaju ili možda što gore. Ugledavši na jednom mjestu nekakva drvena vrata sa strane, udario sam prednjim kotačem u njih i srušio ih. U tom minimalnom prostoru sam munjevito okrenuo BMW, dao gasa i vratio se istim putem natrag. Sada sigurno znam da je rušenje vrata motorom bilo nužno i jedini način da se izvučemo.
Srećom, BMW je taj nasilni čin odlično podnio i nije pretrpio nikakva oštećenja. Kad smo poslije došli na sigurno, uz pomoć jednog taksista ipak smo našli hotel po cijeni od 42 eura. Ispričali smo mu na engleskom jeziku epizodu o mladiću na skuteru, a on nam je potvrdio kako lokalni lopovi strance na motoru ponekad mame u uske uličice i onda ih pljačkaju. Dakle, opet smo dobro prošli.

Sve se plaća –sve se (po)vraća

Vozač taksija nas je navečer vodio u najskuplji tamošnji restoran s bezbroj stolova, napravljen, naravno, u istočnjačkome stilu. Konobar je između obroka bacao latice cvijeća po stolu, stavljao ruže i palio svijeće. Sve je to, podrazumijeva se, koštalo i za svaki potez sam mu morao davati napojnicu. Ali, zadovoljan što smo izbjegli klopku domaćih bandita, opustio sam se i bogato ga nagradio. U povratku do hotela smo pažljivije gledali ulice Marrakecha. Unatoč kasnim satima, bile su krcate ljudi, automobila, kočija, motora, bicikla, pješaka… Nina je po dolasku u hotel bila vidno uplašena zbog cijele situacije i odmah je legla u krevet. Događanja su toga dana bila naporna i meni, a kamoli ne njoj…

Nažalost, novi problemi su nas zaskočili odmah ujutro. Probudila nas je naime jaka bol u želucu i oboje smo dobili proljev. Ništa dakle nije pomoglo što smo jeli u najskupljem restoranu, hrana nam je naškodila i cijelo jutro smo se izmjenjivali u WC-u. Sjedeći uz bolove na zahodskoj školjci, naglo smo promijenili planove. Čaša strpljenja nam se naprosto prelila i odustali smo od planiranih posjeta povijesnim gradovima Fes i Meknes. U hipu smo donijeli odluku da vozimo natrag do Tangiera. Nije nas smetalo ni to što je do tamo bilo čak 600 km. Vrućine, loše ceste, činjenica da smo za dlaku bili opljačkani i stalna bol u želucu, nagnali su nas na želju za ekspresnim odlaskom iz Sjeverne Afrike.
Planirano – učinjeno! Čim smo malo došli k sebi, a bol u trbuhu popustila, odjenuli smo zaštitnu odjeću, platili račun, izjurili iz hotela i sjeli na BMW-a. Vjerojatno od silne želje da se što prije dočepamo Tangiera, put nam je začudo prošao brzo i jednostavno. Nije nas više zanimala ni duga povorka koju smo usput mimoišli. Shvatili smo po pratnji da je pored nas prošao netko značajan – vrlo vjerojatno kralj jer je nekoliko luksuznih limuzina pratilo puno policajaca i vojnika u terencima i oklopnim vozilima.

Šuškavci – upomoć!

Našim nevoljama, pak, nije bio kraj u Tangieru. Nakon što je Nina sama išla pješke par kilometara da bi nam u putovnice carinici udarili pečate, shvatili smo da na ukrcaju u trajekt za Europu vlada prava ludnica. Stotine vozača u automobilima je htjelo ući na brod. U tom kaosu su svi trubili i vikali pokušavajući se ubaciti preko reda. U tim situacijama sam naučio što mi je činiti – izvadio sam „asa iz rukava” u obliku eura. Neprimjetno sam ih gurnuo službeniku u ruku da nam udari pečat i smjesti nas na trajekt. Tako smo se zahvaljujući toj nemiloj gesti uspjeli ukrcati na poslijepodnevni trajekt. Da nismo platili, vjerujem da bi čekali na ukrcaj barem tri dana.

Svugdje je lijepo, ali…

Vožnja trajektom do Tarife ne može se baš usporediti s onima na Jadranu. Najprije zbog toga što je brod bio krcat kao šipak. Mjesta za sjedenje nije bilo nigdje, pa smo jedino mogli sjesti vani na palubi. Osim toga, zbog silnog vjetra more nas je obilato prskalo. Nemajući nikakvu drugu mogućnost da sačuvamo glave suhima, stavili smo kacige i snašli se na pomalo bizaran način.
Uplovljavanje u luku Tarifa izazvalo je naglu promjenu ponašanja mnogobrojnih putnika, uglavnom Marokanaca. Oni su na europskom tlu kao nekom čarolijom postali mirni kao bubice. Prestalo je vikanje, trubljenje i guranje preko reda. Čudo se naglo dogodilo – svi su odjednom uljudili, pa smo trajekt napustili bez žurbe i problema. Čim sam s motorom izašao na ulice Tarife, zadovoljno sam se nasmiješio i pogledao Ninu koja također nije krila radost.

Zanimljivo je kazati da nam je Tarifa prilikom dolaska izgledala pomalo divlja, ali je sada u usporedbi s onim što smo prošli, bila izuzetno pitoma i privlačna. Europo, vraćamo se tebi…

U idućem putopisu saznajte kako je završilo ovo putovanje do Sahare i natrag… i bi li Rakela sve to ponovio… A biste li i vi to iskusili i sami?
Piše i foto: Željan Rakela