Bunje ili kako se dariva život arhitekturi

Upravo je ovaj drniški kraj odredište brojnih istraživača i zaljubljenika u razne oblike arhitekture.
Iako se tvrdi da su izvori naših takozvanih bunja mnogo stariji, stručnjaci se slažu da ih je većina sagrađena u 19. st. i prvoj polovici 20. st. No što je zapravo bunja? Riječ je o kamenom objektu koji nikada nije bio namijenjen stanovanju. Upotreba bunje je povremena, a koriste je seljaci i pastiri kako bi se sklonili od lošeg vremena i ugrijali se. Naše su bunje najčešće kružnog oblika s kupolastim krovom. Postoji više naziva za bunju – kažuni, komarde, cemeri ili hiške, zapravo okrugla poljska skloništa, građena tehnikom suhozida, od prirodnog kamena, bez prozora. Karakteristična su za Istru, ali i za druge hrvatske dijelove poput ovih u drniškom kraju, no i druge države Sredozemlja. U prapovijesti su služili za stanovanje, a kasnije za smještaj poljoprivrednog alata, te pastirima kao zaklon u vrijeme nevremena. Uobičajeno je da bunje nemaju vrata i prozore, a unutarnji dio svodi se na malenu prostoriju u čijem središtu dominira otvoreno ognjište. Male, jednostavne tehnike gradnje, potpuno prirodnog materijala drniške bunje su jedini oblik arhitekture koji je stoljećima živio i na koncu preživio. Uz velebne bunje nikako ne smijemo zaboraviti i na druge simbole arhitekture našega kraja poput suhozida, ali to je već druga priča.

D. Šabić