Bacit’ na karte…

Sjećam se još kao dijete nedjeljnih popodneva za hladnih zima kad bi se naložila vatra i u toplini doma kroz prozorska okna promatralo kako bura odnosi posljednje jesenje lišće… Za vrućih ljeta ispod stare murve ili koštele koje nesebično svojim krošnjama stvaraju ugodan hlad za bijeg od jakih sunčevih zraka… Tradicionalne igre briškula i trešeta bile su neizostavan dio svakog obiteljskog i prijateljskog druženja u Hrvata. Nedjeljom, kad bi čovjek otpočinuo nakon cjelotjednog rada, u okruženju dragih ljudi i oazi doma krenulo bi prepričavanje starih priča, sjećanje na minula vremena, pošalice i kartanje.

Nakon tradicionalnog dalmatinskog objeda, a to su bili pravi domaći ručkovi, pomno se čistio stol. U jednom kutu stajao je bokal domaćeg crnog i bijelog vina i za nas djecu onaj gusti voćni sok koji se uvijek miješao s mineralnom vodom, led i čaše, a u drugom tanjur s kolačima što bi ga vrijedne ženske ruke ispekle. Za stolom staro, a oko stola mlado okupljeno da sluša, promatra i upija sve mudrosti, šale i iskustva koja su se izmjenjivala uz igru. A igralo se žustro i junački. Pala bi tu nerijetko i kakva oklada, pa ako ne u kakvo pečenje za posebnu prigodu, igralo se u sljedeću nedjeljnu marendu ili ručak. „Tučem“, „u to“ i „mala“ obilježile su tako moja sjećanja iz djetinjstva zauvijek.

Igre na karte, briškula i trešeta, bile su zaštitni znak svakog dalmatinskog mjesta – na obali, otocima ili u zaleđu. Gdje god se igralo, partije karata uvijek su imale poseban žar u skladu s mediteranskim temperamentom, no u pozitivnom svjetlu koje je omogućilo ovoj igri da ostane duboko ukorijenjena u tradiciju vežući ljude na poseban način. I nisu samo igrači bili – što bi se ono reklo – „attento“, već su i promatrači znali biti poprilično glasni, posebno ako se igralo negdje vani ili u većem društvu. Duboka koncentracija, motiranje i gestikulacija na sve strane, čas grobna tišina, čas svi uglas, a u igrača ruka spremna kao u kauboja na okidaču… Za vrijeme trešete nije se smjela čuti niti mušica – samo strišavanje ili udarac šake od stol, a za vrijeme briškule sijevale su poruke signalima i kratkim dogovorima, poput kakvog posebnog šifriranog jezika kojeg mogu razumjeti samo vrsni poznavatelji igre.

Još je preda mnom slika nedjeljnog kartanja kad sam kao dijete maštala o tome kako ću i ja jednog dana odrasti i smjeti igrati kao „veliki“. Nadam se da će naša tradicionalna obilježja, kao što je i ovo, opstati i biti cijenjena i prepoznata kao vrijednost koju ne smijemo izgubiti. Naime, ona su dio identiteta svakog od nas. Pa bar u to ime, bacite i vi na karte tu i tamo.

A. Vlaić