Splitski Pazar na glasu je kao mjesto koje pršti bojama i vrvi životom. Lako je zamisliti mirisne plodove izložene na štandovima, darove prirode po kojima prebiru snažne ruke težaka i nad koje se naginju dobro raspoloženi kupci.
Ipak, stanje koje smo tamo zatekli u jednu osunčanu srijedu bitno odudara od sadržaja turističkih brošura ili nostalgičnih naklapanja vremešnih građana. Većina je proizvoda uvezena tko zna odakle, dotrajalim betonskim bancima prijeti rušenje, pola ih je ionako prazno. Prodavači su nezadovoljni, kupci malobrojni.
– Svake je godine za dvadeset posto gore – požalio se gospodin Ante, sedamdesetogodišnjak koji je dobrih nekoliko minuta negodovao zbog posjeta novinara, ali nam je ipak odlučio ponešto otkriti, a zatim se čak pomireno smjestiti pred objektiv.
Cijene su, dodaje, “krešile” na cijelom Pazaru, iako više gotovo ništa nije domaće.
– Evo, krumpira uopće nema. On dolazi iz Egipta i Indije. Kapula, na primjer, iz Cipra – negoduje Ante, pogledavajući sa žaljenjem i vlastiti štand.
Cijeli članak možete pročitati na: slobodnadalmacija.hr
Foto: Pixabay