Otkad znam za sebe, moj život i ambicije ne poznaju granice. Htjela sam vidjeti svijet, okušati se u mnogim aktivnostima, pokušati što više toga naučiti… Ne zbog prestiža, titule ili hvale, već zbog sebe, svog ispunjenja… Isprva uz priče starijih, a kasnije i učenje i dostupnost informacija kroz internet – u meni je s odrastanjem rasla i želja da upoznajem novo te istražujem nepoznato. I tako sam svaku mogućnost iskoristila – za znanje, iskustva i putovanja i uz to bila i ostala nepopravljivi idealist.
U mnoštvu crtica mudrosti iz djetinjstva najviše mi je ostala u sjećanju jedna rečenica mojih roditelja – jedine stvari u koje se u životu uvijek isplati ulagati upravo su znanje, iskustvo i putovanje. Imala sam sreću što sam uspjela putovati i što su moji roditelji to prepoznali i ulagali u moje obrazovanje toliko koliko jesu.
Mnogi su se i smijali, govoreći kako ću provesti mladost za knjigom, da neću proživjeti život kako bih trebala… No u meni je negdje duboko postojao glas koji me gurao naprijed… Da učim o novim mjestima i kulturama, da njegujem svoje talente i učim o svemu što me zanima. Velik dio života tako sam posvetila fotografiji, glazbi, plesu, pisanju, jezicima, putovanjima, arhitekturi i mnogočemu još… I znate što? Sad, kad sam odrasla i kad pogledam unatrag, vidim da je to bila velika žrtva, ali još veći blagoslov i bogatstvo koje ne bih mijenjala ni za što u životu.
Svako novo iskustvo i saznanje neprocjenjiv je dragulj vašoj duši, hrani je i pomaže joj rasti.
Put je to u životu uvijek posut trnjem i potrebno je mnogo truda i volje kako bi se uspjelo. Događa se da zastranimo, pogriješimo – ipak smo svi mi samo ljudi… No, što god radili i koliko god puta pogriješili, nastavite… Budite uporni, motivirani istinom, usmjereni k plemenitom cilju i inspirirani ljepotom svijeta oko sebe. Skupljajte mala savršenstva ovog svijeta koje tako često ne primjećujemo, pohranjujte ih u svojoj svijesti i dozvolite im da vas čine sretnima jer upravo su to vrijednosti života. Svi ćemo mi jednog dana umrijeti, a naša će djela pričati našu priču i ostaviti trag u pijesku na ovom svijetu onda kad nas više ne bude. Živjet će u mislima ljudi i njihovoj svijesti i sjećanjima…
To je ono što me uvijek gura naprijed i pomogne kad pomislim odustati, kad osjetim kako mi ponestaje snage u svakodnevnim bitkama. Pa ako ovim tekstom bar jednu osobu uspijem potaknuti i ohrabriti u trenutcima u kojima su i mene na sličan način ohrabrili meni dragi ljudi, moja je misija uspjela. I nikad ne zaboravite… Velike žrtve prije ili kasnije urode plodom, trud rezultatom, a ustrajnost blagoslovom.
Piše: A. Vlaić