Gledajući godišnje ljestvice albuma vodećih kreatora glazbenog ukusa, opet se otvara isto pitanje – je li glazba zbilja manje kvalitetna nego ranije? Odgovor je, svake godine sve više – da, ali pritom su oni koji je stvaraju za to najmanje krivi. Mreža krivaca je kompleksna, a u njoj su glavni akteri halapljivi streaming servisi koji su je pretvorili u ekonomiju à la Uber još prije nego što je ona zaposjela svaki kutak svijeta, prodajući koncept ponude all you can eat, u kojem imate sve, a zapravo nemate ništa. Naime iza playlista kuriranih kao švedski stol najčešće stoje umjetni algoritmi
Nisu samo oni krivi: kriv je i način na koji konzumiramo glazbu, dekoncentrirano, pozadinski, ispresijecano reklamama, skrolajući ili razgovarajući o nečem drugom, kroz filtar bluetooth zvučnika i slušalica u boljem te računalnih i TV zvučnika u lošijem slučaju.
Ima li ikakve nade, pitate se?
Fokusirali smo se na mlađe izvođače koji odražavaju duh godine za nama te u startu eliminirali specifične glazbene mikrožanrove, ali i ultrapoznate zvijezde poput Arctic Monkeysa ili Harryja Stylesa, a koji su ove godine objavili albume toliko razvikane da ih zbilja nema smisla dodatno reklamirati.
Strani albumi
Black Country, New Road – Ants From Up There
Makaya McCraven – In These Times
Charlotte Adigéry / Bolis Pupul – Topical Dancer
Strane pjesme
Angel Olsen – All The Good Times
Weyes Blood – It’s Not Just Me, It’s Everybody
Hrvatski albumi
Tidal Pull – Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini
Ivan Grobenski – Apocalipstick
Barbara Munjas – Right Place & Right Time
Cijeli članak možete pročitati na: tportal.hr
Foto: Pixabay