U zadnjih deset godina u Sjedinjenim Američkim Državama prodaja električnih gitara pala je za trećinu. Na starome kontinentu ne postoji nijedan ured na kojemu bi se mogao zatražiti i dobiti sličan podatak koji bi obuhvatio sve zemlje, ali nema nikakve sumnje da se tržišna situacija ni ovdje bitno ne razlikuje: glazbalo bez kojega rock’n’roll nije moguć, sve se manje traži.
Što je kumovalo tome zabrinjavajućem trendu? Neki će reći da je električna gitara u krizi naprosto zato što danas više nema sviračkih heroja na koje bi se mlade generacije mogle ugledati. Jimi Hendrix umro je još prije pola stoljeća, Eric Clapton je starčić kojega muči artritis, Jimmy Page već godinama uglavnom svira samo u vlastitome tinelu, a novih ikona koje bi pronosile slavu instrumenta baš i nema na vidiku.
A odgovor je, bojim se, koliko jednostavan, toliko i uznemirujući: rock je prestao biti ona glazba koja u presudnoj mjeri oblikuje soundtrack odrastanja mladih naraštaja.
Svaki je ponosni vlasnik električne gitare taj rekvizit kupio sa željom da uskoro pronađe nekolicinu istomišljenika i praznu garažu u kojoj će se onda moći predati zavodljivoj strasti zajedničkog muziciranja. Ponosnom vlasniku softwarea kao što je GarageBand ne trebaju, međutim, ni prijatelji ni četiri betonska zida sa širokim limenim vratima.
To je ekonomično i zgodno, jer sve svoje glazbene žudnje može namiriti sam samcat u vlastitoj spavaćoj sobi, ali ga lišava upravo neprocjenjive radosti sviranja u zajedništvu s ljudima sličnih afiniteta.
Dečku iz digitalne garaže, koji nema pojma koje gušte nudi svirka s frendovima u analognoj garaži, teško je zavidjeti. Puno ga je lakše sažalijevati.
Pa vi poslije svega recite da nisam u pravu kad kažem da nam je prošlost bila upravo savršena u usporedbi s ovako sumornom sadašnjošću.
Cijeli članak možete pročitati na: slobodnadalmacija.hr
Foto: Pixabay