Doima se kako mjerodavni stručnjaci, etnografi i institucije, nastoje ući gotovo u svaki kutak Zagore ne bi li uz pomoć tamošnjih stanovnika pokušali prikupiti i sačuvati što više etno-predmeta odnosno etno blaga, oteti ih zaboravu. U tom se ruralnom prostoru što više napuštenih sela i zaselaka nastoji obnoviti i prenamijeniti u eko-etno naselja, a neke pak od njih, koji za to imaju uvjete, učiniti i etno-muzejima. Tako bi se bar donekle, kažu, obogatila, oplemenila i ponuda seoskog turizma. Nakon što su zaradili zasluženu mirovinu u domovini i inozemstvu, mnogi su se vratili svojim korijenima, na djedovinu, gdje ulažu dio ušteđevine i u obnovu kuća, te svojih sela i zaselaka gradeći putove i čuvajući narodno blago koje se gdjegdje tek primjećuje jer se s njim svakodnevno živi.
Potvrđuju to i akcije mladog Muzeja triljskog kraja koji je, uz pomoć stručnjaka poput kustosice Angele (djevojačko) Babić i splitskog SMS-a, dakako i izložbama u svojim prostorima, kao i onom ‘Tragovi triljske baštine’ – vjerojatno prema uzoru na etno izložbu ‘Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja u Zagrebu’ – animirao mnoge ljubitelje u Cetinskom kraju na prikupljanju različitih gdjegdje odbačenih starih predmeta kojima su se nekoć koristili u svojim domovima.
„U našem malom muzeju utemeljili smo arheološku, numizmatičku i etnografsku zbirku. Ulažemo i dodatne napore kako bi zaživjela i potonja muzejska zbirka. Prvi uspješni značajniji korak ostvarili smo izložbom ‘Tragovima triljske baštine kroz Projekt utemeljenja etnografske zbirke našeg muzeja zahvaljujući Ministarstvu kulture, splitskom SMS-u, Institutu za etnologiji i folkloristiku i Filozofskom fakultetu – odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju iz Zagreba, Etnografskom muzeju i Konzervatorskom zavodu iz Splita te Muzeju Cetinske krajine iz Sinja, kao i još 50 obitelji i pojedincima koji su nam darovali ili ustupili svoje etnopredmete“, ističe arheologinja i muzikologinja Angela Babić, kustosica Muzeja triljskog kraja u gradu na Cetini.
Od mnoštva zanimljivih izloženih predmeta, koji plijene pozornost gotovo svakog posjetitelja, pokazala nam je i predstavila jedan neobičan muzejski eksponat, a zove se ‘muket’ iz Voštana, podkamešničkog sela, oduvijek prepoznatljivog po sočnim livadama i medonosnim cvijećem, pčelarima i vrcanju meda, nazvano po vosku. Objašnjava kako se ‘muket’ na Mrtvi dan, 2. studenoga, redovito nosio u crkvu i tijekom svete mise držao u ruci zapaljen, no svaki put bi se obvezno zapalio u domu.
Muket je, zapravo, svojevrsna voštanica koju su žene u Voštanima čuvale u svojim drvenim škrinjama, koje su koristile i u pogrebnim običajima. Takve su voštanice, odnosno ‘muket’, poznate i u Bosni kod katolika i pravoslavaca, ali i u okolici Siska, Karlovca pa i znatno šire na području istočnoalpske kulture, dakako i nekih balkanskih naroda. Naime, riječ je o tankoj svijeći za dušu pokojnika siromaha, napravljena od pamučne niti te prevučena kroz rastopljeni vosak. Svijaća, koja već desetljećima nije u uporabi, ima nit dugačku 15-ak metara, tvrdi Angela.
Također nam pokazuje i zanimljiv okomiti tkalački stan iz Ugljana kod Grada Trilja, star oko 100 godina, ali je od njega stariji onaj koji pak stoji u vodoravnom položaju dok se na njemu tkaju vunene šarene torbice, pregače, tepisi – negdašnje sukno za muške hlače, komparane, ženski sadak, modrne. Tu su stari alati i drveni kalupi za izradu opanaka, gargaši s vunom… Dakako, pozornost namjernika privlači i mala drvena zipka iz Jabuke, sela kod Trilja, u kojoj je – kaže Angela – spavao akademski kipar Stipe Sikirica, čime se itekako ponosi veliki umjetnik.
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
