Legenda je prastarog postanka, djelomično se poklapa sa mitom i proizlazi iz težnje da se činjenična građa, povijesna tradicija ili prvotni oblik nekog prikaza preobrazi i obogati sadržajima fantazijsko-emocionalne vrijednosti. Stare predaje o osnucima naselja, seobama, ratnim pohodima, katastrofama, uglednim vođama i vladarima, mudrim državnicima i zakonodavcima, pustolovnim pomorcima, glasovitim ljepoticama, junačkim borcima, smjelim buntovnicima itd., književno su se staložile i legendama kojima su protkane Ilijada, Odiseja, Mahabharata, Ramayana, egipatske Sinuheove zgode, židovske Pentateuh, babilonski ep o Gilgamešu, budistička Tripitaka, perzijska Zend-Avesta, kineska Shu-king, Vergilova Eneida, Ovidijeve Metamorfoze i druge.
S pobjedom kršćanstva, legende se počinju stvarati oko osoba i događaja religioznog značaja: mučenika, pustinjaka, svetaca, misionara, crkvenog prelata, vladara, osnivanja crkava i samostana itd.
Svakako valja kazati kako u svakidašnjem govoru riječ „legenda“ obično označava izmišljen ili nepouzdan povijesni ili fantazijom iskrivljeni događaj, ali pridjev legendaran označava i nešto što je znamenito, dostojno da bi bilo ovjekovječeno legendom (legendaran junak, legendaran pothvat). Još napomenimo da legende uglavnom imaju izmišljenu priču.
Legenda o postanku zvončara
Kad su za vrijeme provala svojih Turci ili Tatari došli do Grobničkog polja, ondašnji pastiri nisu se imali čime braniti, pa su se ogrnuli ovčjim kožama, opasali zvona, na glave stavili strašne maske, u jednu ruku sjekire, koje i danas zvončari zovu balte (prema mađarskom), a u drugu ruku vrećice s pepelom i počeli jako zvoniti i galamiti. Turci ili Tatari su se jako prestrašili ti strašnih čudnih bića i pobjegli glavom bez obzira.
Kad se približavalo vrijeme karnevala uvijek su pitali: «Kad će doći onaj dan kad je kaurin poludio?» U čast toga običaja i danas zvončari obilaze sela, opasani zvonima sa strašnim maskama na glavi, drvenim sabljama ili sjekirama, a vrećicu s pepelom – što je bila i u funkciji poticanja plodnosti, više ne nose i ne posipaju pepelom okolnu žensku publiku.
Karolina Riječka- Najpoznatiji lik riječke povijesti jest žena, Karolina Riječka, koja je u doba Napoleonskih ratova spasila grad od razaranja, a u pregovorima s engleskim admiralom Johnom Leardom koristila se svojom ljepotom i ženskim čarima. Karolina Belinić, udata žena i majka troje djece, koja je 1813. godine, povijesni dokumenti zbore, uvjerila zapovjednika britanske flote da obustavi topovsku paljbu na naš grad. Povijesni spisi o njezinu porijeklu i osobnom životu kažu: Karolina Belinić, rođena Kranjec, bila je udata žena te majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene do epizode napada engleske flote na grad. Karolina je bila udata za Andriju Belinića, Lovranca koji je u svojstvu zapovjednika Riječke narodne garde i sam sudjelovao u otporu grada engleskoj floti, za što mu je, zahvaljujući i pismenoj potvrdi zapovjednika Nugenta, gradski magistrat 1829. odao javno priznanje.
Karolinina povijesna uloga započinje 1813., zahvaljujući nezavidnoj situaciji na ulazu u riječku luku. Naime, kako bi onemogućili opstanak Napoleonove vojske, engleski brodovi spremali su se bombardirati Rijeku (kao svjedočanstvo na taj događaj na vanjskim zidu Katedrale Sv.Vida nalazi se topovska kugla stopljena s fasadom). Mlada Karolina, odlučna u svojoj nakani da pomogne svom gradu, otišla je na admiralski brod i spasila grad koristeći se u pregovorima s engleskim admiralom ženskim čarima.
Legenda o klečkim vješticama (Ogulin, planina Klek)
Legenda govori kako za vrijeme olujnih noći oko ponoći iz cijelog svijeta na Kleku se sakupljaju vještice, vile, vilenjaci, a njihovo kolo i vrisak dopiru čak do Ogulina.
Kako bi se turistima pružio poseban doživljaj, danas u Ogulinu možete u vrijeme prometovanja eko-turističkog vlaka Karleka susresti kostimirane Klečke vještice ili posjtiti Ogulinski festival bajke, kojim Ogulinci ne samo da slave bajkovitost svoga kraja već i potičući umjetničko i kulturno stvaralaštvo namijenjeno djeci pokušavaju omogućiti svim zainteresiranima rad na projektima za djecu i mlade. Osim brojnih predstava i promocije vlastite kazališne produkcije, festival u Ogulin dovodi i gostujuće predstave mnogih lutkarskih kazališta, kazališta za djecu i mladež, a za one malo odraslije priređen je i ambijentalni program u obliku predstava, koncerata i natjecanja. Namjenskim predstavama koje zajedno prate i dijeca i njihovi roditelji, festival potiče kvalitetniju komunikaciju između odraslih i najmlađih, a različitim radionicama i susretima umjetnika i stručnjaka podržava neposredan umjetnički proces.
Legenda o Miljenku i Dobrili (Kaštel Lukšć)
Legenda iz druge polovine XVII. st. govori o tragičnoj ljubavnoj sudbini mladih ljudi iz Kaštel Lukšića. U plemićkoj obitelji Vitturi rođena je kći Dobrila, a u obitelj Rušinić sin Miljenko. Dvoje mladih zaljubilo se, no nisu se smjeli viđati zbog neprijateljstva između svojih obitelji. Od trenutka kada su roditelji saznali za njihovu vezu, Dobrila je bila pod strogim nadzorom, a Miljenka su roditelji poslali u Veneciju. No nije sve ostalo na tomu. Dobrilin otac ugovorio je vjenčanje svoje kćeri sa starijim trogirskim plemićem. Miljenko je za to saznao i došao iz Venecije upravo u trenutku kada su mladenci izgovarali zavjete te je spriječio vjenčanje. Kako bi je kaznio zbog sramote koju mu je nanijela, Dobrilu je otac poslao u samostan u Trogir, a kako bi spriječio Miljenka da je pronađe, naručio je njegovo ubojstvo koje zbog Miljenkove domišljatosti (prerušio se u fratra) nije uspjelo. Pokušavajući pronaći Dobrilu, Miljenko je došao u sukob sa zakonom i zbog toga su ga osudili na zatvor u Visovcu. Tamo je upoznao bolničarku preko koje je Dobrili slao poruke i ugovorio bijeg. Bijeg mladih natjerao je Dobriline roditelje na popuštanje te su im stoga poručili da se vrate u Kaštel Lukšić kako bi se obavilo vjenčanje. Nakon što je u kolovozu 1690. godine obavljena vjenčana ceremonija, Dobrilin je otac, ne mogavši podnijeti da se njegova kći udala za Miljenka, iz osvete na mostu ispred dvorca ubio svojega zeta. Dobrila je nakon toga izgubila zdrav razum, razboljela se i nedugo potom umrla. Posljednja želja bila joj je da bude pokopana zajedno s Miljenkom u crkvici Sv. Ivana u Kaštel Lukšiću nasuprot dvorca. Na njihovu vječnom počivalištu zauvijek je uklesana poruka “Pokoj ljubovnicima”, a u Kaštel Lukšiću još uvijek postoje oba dvorca, i Vitturijev i Rušinićev.
O sudbini dvoje mladih napisane su: novela, opera te kazališna predstava, a dječji dom u Kaštel Lukšiću, smješten nedaleko od njihova posljednjeg počivališta, nosi naziv Miljenko i Dobrila.
Legenda o picokima (Đurđevac)
Legenda je to iz vremena napada turske vojske na đurđevačku utvrdu. Kako je Ulama-beg naišao na neočekivani otpor i vojnički nije uspio poraziti đurđevačke branitelje, odlučio se na dugotrajnu opsadu, s ciljem izgladnjivanja vojske i skonjenog pučanstva. Možda bi u tome i uspio, no mudrost i lukavost Đurđevčana presudila je njegovim namjerama.
Kako? Legenda kaže da je u okruženoj utvrdi nestalo hrane, a vojska i pučanstvo su s vremenom izgladnjivali, no ostao je samo jedan mali pijetao (u đurđevačkom govoru pevčec, picek, picok) koji kao jedini preostali “zalogaj” na žalost nije mogao nahraniti ljude. Neizlazna situacija primoravala je ljude na razne prijedloge spašavanja, no jedna starica predlaže kapetanu grada da se jedino ostali pjetlić stavi u top i ispali u turski tabor, što je i učinjeno.
Misleći da u utvrdi ima još toliko hrane da se njome oni iz grada mogu i razbacivati i na taj način izrugivati, Ulama-beg odustaje od opsade i napušta bojište. Kao neku vrstu kletve, Ulama-beg Đurđevčane naziva “Picokima”. Tako i završava ova scenska igra:
“A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!”
Legenda govori o hrabrosti i domišljatosti Đurđevčana ponosnih na svoju povijest, na svoj nadimak i svojeg pijetla koji je danas najzastupljenije heraldičko obilježje ovog kraja.
Hvala vam! Ukratko smo se prisjetili nekih od legenda!
Više u kategoriji: Povijest, Život
D. Šabić, mag. nov.