O funkciji gumna na selu stariji danas katkada pripovijedaju djeci kako bi potomci tek nešto doznali o životu svojih predaka. Ističu kako su se na gumnima igrala i pučka kola. Ondje su nastajale bajke, pučke priče, legende, a na gumnima su se priređivala i narodna sijela, a govorilo se i o tradiciji, ponašanju, svadbama. Stariji su, dakako, pričali i o pokladnim običajima, maškarama, maštovitiji i vještiji su kazivali pučke pjesme. Također su prepričavali dogodovštine s derneka, pa i o tome tko je koga nadmudrio ili prevario na tim pučkim manifestacijama dok bi se nešto prodavalo i kupovalo. Pričali su i o godišnjoj ‘intradi’, pa i o tome čija je kuća u selu veća, ljepša; koja je obitelj najbogatija. Djevojčice i dječaci su to sve pozorno slušali, takoreći upijali, a poslije i međusobno prepričavali. Mnogi tvrde kako su se na gumnu zagledale cure i momci, a na njima se rađalo i umiralo. Na gumnima su se održavali skupovi ljudi, sastanci na kojima se birao glavar sela, a donosile su se i značajne odluke. Sve je to bilo znakovito baš u Poljičkoj Kneževini – u Zamosorju, zaobalju, ali i na Omiškoj rivijeri, odnosno u Gornjim Srednjim i Donjim Poljicima. I ribari su se okupljali na gumnu gdje su rasprostirali i sušili mreže na sohama, pleli, ‘armali’ popune te ih krpali; sušili parangale, pleli vrše. Na gumnu su žene često prele vunu, a tkalje pripravljale potku i osnovu za tkanje sukanaca, tepiha i torbi na tkalačkom stanu (krosnama), dok su muškarci i žene ondje pravili i opanke. S gumna je odjekivala i pučka pjesma, najčešće ganga, rera, ojkavica…, a tu se guslalo i diplilo te pjevalo uz gusle i diple.
Međutim, novi društveni odnosi i nekoć brzi gospodarski razvitak gotovo su u korijenu promijenili sliku života na selu, posebice demografsku, koje je ostalo i bez gumna, magarca, vodenice, ručnog žrvnja; na kraju gotovo i bez djece i mladih ljudi. S novim razvojem industrije, graditeljske djelatnosti, industrijalizacije i elektrifikacije seljaci su postupno napuštali težačke poslove – zemlju, stoku, imanja… zaboravljajući i običaje, tradiciju, podrijetlo… Odlazili su u gradove gdje su mnogi ostajali nakon školovanja, urbanizirajući se, što je sve skupa utjecalo i na ‘raskidanje narodnih običaja i načina života na selu’, zaboravljanje tradicije. Tako je (iz)bljedila i slika identiteta sela, koje je postupno nestajalo s gumnima gubeći svoje sadržaje. Sela su ostajala prazna i gotovo bez života. Život je nažalost ‘umirao’ i na poljima, a i gumna su opustjela. Zarasla su u korov, drač i kupinu. Ti su objekti, kao spomenici materijalne kulture o protjecanju života na selu, dakako i kao svjedoci o djelatnosti nekadašnjih pučkih graditelja, te oblikovanju odgovarajućeg prostora, nestajali. Gumna su ipak gdjegdje ostali kao svjedoci nekadašnje ruralne krvotočne civilizacije, dakako i kao značajan etnografski segment pučkog graditeljstva i ukupne baštine, iako su davno postala objektima rušenja zbog nebrige čovjeka, prvenstveno njihovih vlasnika. Čini se kao da ih je ‘progutala’ neka posve druga civilizacija, no upitno je hoće li se ikad više obnoviti i konzervirati ti objekti, primjerice u sklopu najavljenog projekta o ruralnom razvoju Zagore.
Ipak su sačuvana tek neka gumna u brdskim selima, uglavnom u bivšoj Poljičkoj Kneževini te u Cetinskom kraju, dakako u cijelom Zabiokovlju – na području Šestanovca, Zagvozda, Vrgoračkog i Imotskog kraja, u kaštelanskom, trogirskom, šibenskom i zadarskom zaleđu te u dijelu Hercegovine. Ponegdje su tek puka sastajališta etno-skupina, članova KUD-ova, guslara, diplara, plesača, reraša, gangaša, mješovitih zborova… Na njima se snimi kakav kadar ‘dokumentarca’, a neka od njih još predstavljaju izvorni, slikoviti motiv za scenografiju kakve pučke drame. Gumna ponegdje predstavljaju i izazov za turiste, primjerice u Gardunu ponad Trilja gdje su snimljeni kadrovi Gotovčeve opere ‘Ero s onoga svijeta’ te u 
Budući naraštaji će pomisliti kako su gumna samo izmišljeni objekti iako su oni po nekima ipak imali iznimno značajno mjesto u lancu civilizacija navedenog područja. Zato mnogi pitaju zašto se onda gumna ne bi barem mogla istražiti, evidentirati, revalorizirati, konzervirati, zaštititi od daljnjeg rastakanja, tim više što su imali značajno mjesto u ruralnom razvoju, a nekoć su imali višenamjensku uporabu? Zašto ih onda ne tretirati i kao dopunu ponude seoskog turizma?
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
