Život se nekoć u ruralnom prostoru, a gdjegdje i na periferiji urbanih sredina, nije mogao ni zamisliti bez gumna, posebice u Dalmaciji te u Hercegovini. No, ti objekti desetljećima propadaju jer se malo tko brine o njima, čemu je uvelike pridonijela suvremena poljoprivredna mehanizacija, ali i znatno smanjenje konja, mula i magaraca. Manje-više prepušteni su zubu vremena, pa se čini kao da nikad nisu ni postojali, zaboravljeni su. Gumna su se uglavnom gradila na uzvišenjima poput Žankove glavice u alkarskom gradu, brdašcima, uz pojate i štale, a ponegdje i u blizini obiteljskih kuća, gdje je ćarlijao vjetar i tijekom ljeta. No, dobro je poznat i urbani pojam poput Jakina gumna u Sinju kuda prolazi državna cesta Zagreb-Split.
No, gumna su u selima uglavnom imale imućnije obitelji, čak i dva, a starija su prvotno bila nabijena zemljom, a novija popločena ili od cementa. Bila su prepoznatljiva po izgledu, drvenoj stožini, okruglom obliku; omeđeni grubo oblikovanim i isklesanim kamenjem. A ti su objekti devastirani, teško oštećeni, mnoga od njih su ostala ne samo bez stožine nego i bez kamenova. Tako komentiraju težaci, podsjećajući kako se na gumnima sušilo i ljekovito bilje poput kadulje, a u njihovoj blizini podizali su se stogovi slame i sijena, gradile poljske kućice. Tvrde kako je gumno oduvijek bilo temelj težačkog življenja u selima, no ponegdje i u varošima, oko kojeg (i na kojem) se vrtio život. Najživlje je bilo ljeti kada se na njemu mlatilo i oko stožine vršilo žito konjima, magarcima, mazgama, ponegdje i volovima. Vršilo se tako što bi na razastrtu žitu gazila stoka. Naime, na sredini gumna je bila drvena stožina u uspravnom položaju za čiji je gornji vrh bilo vezano čvrsto uže. Na drugom kraju užeta se drvenom kljukom zakačila stoka koja se u hodu okretala na oposum, tako da se uže namatalo oko stožine odnosno odmatalo od nje. Nakon vršidbe žito se vijalo drvenim lopatama bacajući ga uvis, nasuprot vjetru odnosno povjetarcu, pa je zrno padalo na pod, a pljeva odlijetala. To je poznato kao odvajanje žita od pljeve. Ratari su baš radi toga pazili kako bi svoje gumno izgradili na vjetrovitu mjestu. Žito se poslije toga prosijavalo na rešetu ili se pak ‘kružilo’ u čemu je i sito imalo svoju funkciju, te nakon toga bi se sušilo, ako ne bi bilo kiše. Potom se dopremalo doma i spremalo u drvene hambare. Na gumnu se nekada sušilo sijeno, u jesen perušao i runio kukuruz odnosno odvajao se klip od zrna, što je poznato kao ‘runjenje’ kukuruza. Tu se nizao i sušio duhan, a na njemu su se također sušile i smokve. U vrijeme jematve i grožđe se na gumnu stavljalo u hrpe te se ondje gnječilo u drvenim kacama, zatim su se moštom punile mješine kojima bi se tovarili magarci, mazge (mule), konji, a i muškarci su ih nosili na ramenu, a i žene prtile. Seljacima se činilo kako se u njihovu selu tijekom godine nije ništa ni dogodilo ako se to ne bi činilo na gumnu. Doimalo im se kako su gumna mirovala tijekom kasne jeseni, pa i zime, ali ona ni tada nisu ostajala pusta. Najčešći gosti su im bivale ptice u jatima čeprkajući pljevu i slamu tražeći hranu za preživljavanje. Katkada su ih posjećivali i stočari koji su iz stogova čupali, uzimali slamu i sijeno za stoku, a i lovci u potrazi za pticama, zečevima…, no gumna su danas ponegdje postala igrališta za djecu, najčešće za igranje ‘baluna’.
