O bogatim resursima vode u Imotskoj krajini zna se nadaleko. Stručnjaci predviđaju da će u budućnosti, ostanu li sadašnje količine pitke vode u imotskim jezerima ovakve kakve jesu, a to znači zdrave za piće, Imotski biti bogata sredina. Veliki dio Imotske krajine, skoro pa dvije trećine, nalazi se na podzemnim putovima zdravih i pitkih voda, koje iz susjedne Bosne i Hercegovine, ali i iz unutrašnjosti Hrvatske, idu prema Jadranskom moru. Samo jedan primjer, veliko izvorište slatke vode u Vrulji kod Dubaca to potvrđuje.
No, Imoćani su, bez obzira na toliko vode, uvijek bitku vojevali sa sušom, posebno u Imotskom polju. Neadekvatan i zastario vodonatopni sustav kanala često je znao ostavljati bez vode velike površine obrađenog poljoprivrednog zemljišta, pa bi onda štete bile ogromne.
No, od kada je Imotskog i Imoćana, oduvijek je samo jedna riječ, samo jedno ime značilo život na tim prostorima. A to ime je rijeka – Vrljika! Hraniteljica života Imotske krajine. Tako kratka toka, a tako bogato nenadmašna, lijepa, korisna, majka svega živoga u Imotskoj krajini. Kažemo, cijeloj Imotskoj krajini od Biorina do Slivna jer je sada njen miris s izvorišta dopro do svake kuće, putem vodovodnih cijevi. O njenoj ulozi u natapanju Imotskog polja da i ne govorimo. O njenoj ljepoti nešto poslije, a sada o njenom rođenju, ali ne i umiranju.
Vrljika izvire iz pet izvorišta smješteni na samoj granici općine Proložac i grada Imotskog. To su Vučja Draga, Dva oka, Utopišće, Jauk i najveći izvor Opačac. Svi izvori su u krugu od petsto-šesto metara. Četiri izvora daju vodu tijekom cijele godine u količinama ovisnim o dotocima i vremenu. Glavni izvor Opačac s kojega se vodom opskrbljuje 98 posto pučanstva Imotske krajine, negdje oko 30 tisuća ljudi, nikada nije presušio, osim jednom i to samo četiri sata, a nakon vrlo jakog potresa.
Vrljika od izvorišta teče dalje Imotskim poljem. Prvih par kilometara kroz ihtiološki rezervat, pa se račva u dvije male rijeke, da bi se na predjelu Perinuša opet spojila i nastavila put prema južnom dijelu polja. Njena ukupna dužina je oko 70 kilometara, ali na svom putu prema ušću u Jadransko more čak pet puta mijenja ime, ali i dvije države. Prolazi jednim dijelom i kroz susjednu Bosnu i Hercegovinu. Na svom putu, gdje prema Runovićima dobiva ime Matica, ponire u Bekiji susjednoj Bosni i Hercegovini u izvor Šajnovac, potom ponovno izvire u Peć Mlini i postaje Tihaljina, potom, Mlada, onda Trebidžat, koji se ulijeva u rijeku Neretvu, a potom s njom vode Vrljike ulaze u Jadransko more. A kroz Imotsku krajinu njena dužina je samo nešto veća od deset kilometara.
Rekosmo, jedna neobična mala rijeka, čija je voda ispitivana na institutu Ruđer Bošković i gdje je dobila naviše ocijene za svoju kakvoću. Rijeka je to koja posebno u gornjem toku u svojim njedrima uzgaja jedinstvenu mekousnu pastrvu, rijeka u kojoj obitava također autohtoni riječni rak, rijeka koja ima bogatu floru i faunu, bezbroj vrsta ptica. Gdje god protječe Imotskim poljem iza nje ostaje život, bilo u biljnom ili životinjskom pogledu. Vrbama i jablanovima stoljećima je stvarala hlad imotskom težaku kod napornog posla u polju, isto tako hranila ga ribom. U njenim pritocima žive jestive riječne žabe poseban gurmanski specijalitet. U njenom donjem toku zimi se okupljaju divlje patke i guske na svom preletu prema moru, a u posljednjih nekoliko godina, nakon što je turizam ozbiljno zakucao na Imotska vrata, divna je vodena staza za kajak i kanu, da ne govorimo o njenim obalama gdje se svaki dan u svako doba godine može naći na desetine rekreativaca.
Rijeka Vrljika je veliki potencijal Imotske krajine, onaj koji život znači i onaj koji može donijeti i materijalnu korist. A da ovu lijepu priču o jedinstvenoj rijeci na kojoj i dan danas imamo desetak što obnovljenih, a što razrušenih vodenica, ne pokvarimo i nedovoljnom zaštitom, recimo za kraj: Bog je podario Imoćanima Vrljiku, bez nje bi život u tom lijepom dijelu Dalmatinske zagore bio bez smisla. Stoga, čuvajući Vrljiku, Imoćani čuvaju i sebe, čuvaju resurse pokoljenjima koji dolaze.
Više u kategoriji: vijesti dopisnika
Tekst i foto: Braco Ćosić
