Apolitični

Vrlički dernek i domaće ognjište, običaji i tradicija!

Vrličko kolo - izvođači u izvornoj pučkoj nošnji

Pogled na Grad Vrliku i Tvrđavu iz 15. st.

Osim živopisna, čista i ljekovita krajolika, Česme pod krošnjama visokih hrastova, dakako i tkalačkoj djelatnosti, Vrlika je oduvijek bila i ostala prepoznatljiva i po bogatoj izvornoj nošnji, suvenirima koje izrađuju ruke marljivih, vještih Vrličanki i Vrličana – prema tradiciji, običajima i navikama. Taj je kraj poznat i po dalmatinskom pršutu, siru iz ‘mišine’, a goste je mamila pura i ‘taloga’ od masla, pa dobri dinarski janjci i jarići odnosno janjeće i jareće pečenje s ražnja, uštipci, kruh ispod peke, čisti zrak i voda.. U tom mjestu rođen i književnik Milan Begović u čijim je djelima itekako prepoznatljiva Vrlika, posebice njegov libreto za Gotovčevu operu ‘Ero s onoga svijeta’.

Inače, Vrlika svakom čovjeku može poslužiti kao ljekovit kraj, a riječ je ambijentu koji je pogodan za organizaciju i turističko-gastronomske atrakcije te kulturno-umjetničkih programa. No, Vrličani su poznati i kao gostoljubivi ljudi te svakom gostu toplo pružaju ruku i srce. Oduvijek su njegovali (i njeguju) izvorni folklor kroz kulturno-umjetnička društva, prenoseći ljubav na mlađe naraštaje – s predaka na potomke. Redovito sudjeluju na smotrama izvornog folklora diljem Lijepe naše, a od svog prvog nastupa bili su uočeni i prepoznatljivi i na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, na Đakovačkim vezovima… Stanovnici Murtera se sjećaju kako su ih vrlički folkloraši oduševljavali svojim nastupima na ‘Betinskim smotrama’ u njihovu kraju, baš kao i Klišani i Splićani – na Klisu te u Dioklecijanovu gradu podno Marjana… Na folklornim smotrama isključivo izvode pučka kola vrličkog kraja.
Repertoar im je zanimljiv i privlačan, a obično je sastavljen od starog i novog Vrličkog kola. No, potonje je kolo popularno nazvano ‘leta’ jer je, kažu oni, nekako poletnije od starijega. Inače, svoja kola igraju obvezno u parovima – žena i muškarac obučeni u izvornu pučku nošnju, koja je izvezena ručnim radom. Primjerice, košulje su izvezene srmom, a pojas svilenim koncem različitih boja, dugačak čak do 4 metra. Crvena kapa od čoje je okićena novcem (‘cvancik’) o kojoj vise duge kite dugačke i do metra, izrađene od domaćeg svilenog konca, no ističe se i traka – crvena – bijela – plava poput trobojnice, hrvatske zastave. Na prsima folkloraša su skupocjene ječerme od srebra. Inače, muškarci imaju samo zimsku, a žene-folklorašice ljetnu i zimsku nošnju. Tu su i vunene čarape, terluci, pa opanci ‘pripletaši’ koji su načinjeni od janjeće i goveđe kože, također lagani i prikladni. Vrličanke i Vrličani ističu kako je to običaj njihova kraja, duga tradicija koja se njeguje.
Dakako, zanimljivo je i privlačno improvizirano domaće ognjište vrličkog kraja na otvorenome, kao neizostavni dio vrličke ‘kužine’ koje se postavlja u sklopu tradicionalnog Vrličkog derneka. Tada se, naime, ognjište postavlja kod glasovite Česme, a iznad njega o ‘kotlanici’ vise verige ili komaštre, Tu je i ‘sadžak’ (niski metalni tronožac također na koji se stavi teški bronzin za kuhanje hrane na ognjištu ako ‘komaštre’ nisu u funkciji), metalni ili drveni ožeg za poticanje vatre te nagrćanje žara na peku; lužnjak odnosno mjesto za lug ili pepeo, originalna glinena ili metalna peka (‘sać’ ili ‘sačura’) za pečenje kruha, mesa i krumpira, štipale (mašice), puhaljka, metlica (peračica). Uz ognjište postavljene su brklje, odnosno rašljasta grana najčešće od smreke nakon što joj se oguli kora. Na brklji se suši promočena obuća, ili se pak katkada tu suši i meso.
Uz ognjište su i drveni tronošci za sjedenje, a malo dalje drvena sinija (mali stol), izrezbareni drveni lopar, drveni stap s drvenom mećajom u kojem se mlati mlijeko pravi mlaćenica (kiselo mlijeko), drvene naćve za miješanje tijesta za kruh, sito i rešeto, drvena škrinja (baul). Na prikladnom mjestu na zidu postavljena je škancija za posuđe i pribor za jelo te začine. U neposrednoj blizini ognjišta vise gusle i gudalo, dakako ako domaćin ili pak koji član obitelji zna guslati i pjevati uz gusle. Takva pučka slika, gotovo izvorna u ruralnom prostoru, redovito se može vidjeti na tradicionalnom Vrličkom derneku.
Inače, na Vrličkom derneku su se manje-više zadržali stari pučki običaji: osim klasičnog folklora (odjeća, obuća, kolo, ojkanje, reranje, diplenje, guslanje…) tu su i zanimljive pučke igre poput bacanja kamena s ramena, potezanje konopa, natezanje klipa, skok u dalj i skok u vis, hodanje na gredi, jačanje u rukama…Takav je Vrlički dernek – iznimno sadržajna, raznolika i atraktivna kulturno-zabavna, turističko-gastronomska priredba, satkana na dugoj tradiciji naroda toga kraja, ugođaj za oku i dušu u čemu može uživati svaki posjetitelj.

Tekst i foto: Nedjeljko Musulin