Za Marinka Poljaka iz Glavica pokraj Sinja mnogi kažu kako je poznati kolekcionar, sakupljač kulturnog etno blaga skoro četiri desetljeća. Još je kao dvadeset dvogodišnjak na radu u Njemačkoj spoznao kolika se kulturna bogatstva – arheološka, etnografska – kriju na području Cetinskog kraja i Dalmatinske zagore te da bi ih trebalo sačuvati i znatno više koristiti u ponudi ruralnog turizma.
Sinjani i Cetinjani vjerojatno se sjećaju kako se Poljak nakon povratka u domovinu, osim što je u Gradu Sinju otvorio obiteljski obrt, predionicu, tekstilnu tiskaru i butik, okrenuo kulturnoj baštini prikupljajući i čuvajući etno-predmete, spašavajući ih tako od propadanja i zaborava. U njegovoj etno-zbirci u rodnoj kući u Glavicama, od svih se predmeta najviše ističe vrlo zanimljiv i vrijedan križ. Visok 35 centimetara i težak oko pola kilograma, izrađen u venecijanskoj radionici u 18. stoljeću od čempresa i filigranskog srebra, pozlaćen i prekriven raznobojnim dragim kamenjem. Sastoji se od postolja, rukohvata i deset pregradaka u kojima su minijaturne rezbarije koje prikazuju životni put Isusa Krista. Riječ je o ručnom radu nepoznatog majstora.
Križ je prošao kroz mnoge ruke – bio je u vlasništvu cara Franje Josipa, zatim i u vlasništvu nekadašnjeg bitelićkog župnika don Filipa Rimca 33 godine, pa u obitelji Ezgeta oko 100 godina, a zatim je završio u Poljakovoj bogatoj, raznovrsnoj i vrijednoj etno-zbirci koja bi se mirne duše mogla nazvati i obiteljskim etno-muzejom „Poljak“.
„Do sada sam prikupio, otkupio, sačuvao, razmijenio ili prodao više od šest tisuća vrijednih etno-predmeta te imao tridesetak samostalnih i još toliko skupnih izložbi u Dalmaciji i Zagrebu, ne računajući u to i izložbe po školama, na sajmovima, dernecima-sajmovima, različitim manifestacijama i prigodama. Radi se o hvale vrijednim etno-predmetima koji za mene u početku nisu imali neku povijesnu ili tržišnu vrijednost. Međutim, ispostavilo se kako su baš on koje sam uspio sačuvati od zaborava, najtraženiji. Među njima je najdragocjeniji dijamantni križ. Jednu moju etno-zbirku od oko 4000 starih etno-predmeta otkupila je općina Dugopolje. Preuzela je sve što sam tada posjedovao, a za ta sredstva odmah sam kupio posve zanimljiv i neprocjenjiv križ koji je tražio žurnu i stručnu restauraciju jer je lomljen i krpan. Smatram da križ mora doći na svjetsku pozornicu kršćanskog svijeta, tamo gdje mu je i mjesto“, ističe Marinko Poljak.
Poručuje kako će, proda li križ, tim novcem znatno proširiti svoju postojeću etno-zbirku koja će prerasti u zavičajni etno-muzej nakon što u Sinju pronađe prikladan prostor. Pri tome je oprezan, poučen činjenicom kako mu je, tvrdi, u gradu alkara još 1992. propala investicija vrijedna više od 60.000 eura. Poljak napominje da se veliko bogatstvo Dalmatinske zagore krije i u privatnim arheološkim i etno-zbirkama poput njegove koje bi, dobro osmišljenom organizacijom, mogle imati iznimno značajno mjesto u ruralnom turizmu i u sklopu projekta eko-etno sela, sve kao poticaj gospodarskog prioriteta u zaleđu najljepših primorskih šljunčanih plaža.
U svojoj novoj zbirci taj Glavičanin ima i starog skupocjenog keramičkog posuđa; primjerke ogrlica, lančića s privjescima, narukvica, naušnica, različitih ukrasa, fibula, prstenja, satova, trofejnog oružja i oruđa, umjetničkih slika i kipova, starog namještaja, arheoloških predmeta iz korita Cetine i njenih pritoka iz rimskog i srednjovjekovnog razdoblja, a posebno mjesto zauzeo je opremljeni lutak „Momak s Dinare“ u izvornoj nošnji. Poljak očekuje posjet predstavnika muzeja, galerija, suvenirnica, turističkih ureda, hotela…
„Don Filip Rimac u Biteliću je imao zemlju i lijepe kamene kuće od kojih je stariju, dugu 28 metara, sagradio 1822. godine. Tu je podigao i drugu kuću 1905. godine nakon što je kupio zemljište od moga pra-pradjeda Marka Ezgete. Don Filipovo imanje, kuće i zemlja, poslije je od don Špira Novaka-Jelinića kupio moj djed Mijo Ezgeta nakon što se vratio iz Amerike. Austrijski car Franjo Josip je don Filipa nagradio skupocjenim križem u Beču zbog zasluga u službi protiv turske vlasti tijekom Bosansko-hercegovačkog ustanka 1875. Križ mu je iz bečkog dvora poslan na župu u Bitelić poštom. Car Franjo Josip mu je dodijelio i austrijsko državljanstvo 1900. godine. Inače, don Filip Rimac bio je jedan od trojice svećenika uz državnu granicu između Austrije i Bosne, kojima je austrijski car dodijelio križ kao nagradu“, priča nam potomak stare obitelji Ezgeta, Neven Ezgeta.
Nevenovi su stari uz sve muke sačuvali skupocjeni križ, a svojedobno su ga bili i zakopali u trap u dolcu, u blizini obiteljske kuće. Križ su potom izvadili iz zemlje te ga pohranili u škrinji, a tek početkom 2009. godine dospio je u zbirku Marinka Poljaka. On će, obećao je, posjetiti don Filipove potomke u Lištanima i Rujanima na sjevernoj strani planine Kamešnice, na južnom rubu Livanjskog polja, te ih upoznati o sudbini dragocjenog dara (Križa) njihova pretka.
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
